Parada klasika

Parada klasika

Točno prije pola stoljeća, 6. prosinca 1953, u zagrebačkoj je Koncertnoj dvorani Istra održan prvi zagrebački festival, tada kao finale natječaja nazvana Izbor najbolje plesne melodije ’53, čime je započet put festivala koji je, desetljećima poslije, redovito promovirao nove autore i na nebo domaće estrade lansirao nove zvijezde, a radijske valove i nosače zvuka marljivo opskrbljivao hitovima iliti uspješnicama.

Agilni i vrijedni Perfekt Music ni ovaj put nije zakazao. Vrijednu obljetnicu popratio je dvama dvostrukim CD-ima — jednim sa 45 uspješnica iz prva dva desetljeća festivala i drugim s reprezentativnim presjekom festivala iz 1962. i 1963. — sveukupno, zbrojem nevjerojatnih 85 brojeva, gotovo sve odreda pjesama koje ulaze u antologiju hrvatske zabavne glazbe.

Kolekcija 45 uspješnica sačinjena je, gotovo u cijelosti, od skladbi kojima je pripala neka od najvrednijih festivalskih nagrada — prva nagrada publike, nagrada stručnog žirija za najbolju skladbu, nagrada za najbolju šansonu i nagrada žirija za najbolju šansonu. U ovoj pravoj riznici antologijskih skladbi gotovo je nemoguće izdvojiti neko od autorskih, kantautorskih ili izvođačkih imena. Tijekom dvadeset godina Zagrebačkim su festivalom prodefilirala sva relevantna lakoglazbena skladateljska i tekstopisačka imena. Samo kultna zagrebačka škola šansone broji desetak nezaobilaznih imena: Špišić, Britvić, Dedić, Glowatzki, Hegedušić, Jusić, Percl, Črnko...

Gledamo li po zatupljenosti izvođača nagrađenih skladbi, premoćni su Gabi Novak i Ivo Robić, a primaknuli su im se tek Vice Vukov, 4M, Zdenka Vučković, Arsen Dedić, Zvonko Špišić i Ibrica Jusić. I među pjesmama, budući da je riječ o hitovima, nemoguće je nešto izdvojiti. Svaki će slušatelj tu, bez obzira bila riječ o ljubitelju šansone, šlagera ili VIS-sastava, zasigurno, naći dosta svojih favorita.

Druga kompilacija više će se svidjeti ortodoksnijim diskofilima, jer je riječ o izdanjima pojedinih festivala, i to iz glazbeno povijesnih ’62. i ’63. Festivalski blizanci, održani uz izravni radijski i televizijski prijenos, predstavili su novi koncept: podjelu programa na »večeri plesnih melodija«, »večer slobodne forme« (šansone) i zajednički »grand finale«, sve u, već uobičajene, dvije izvedbe.

Hitovi i kasniji evergreeni, poput Ti nisi došao (Lola Novaković), Krovovi (Gabi Novak), Andrija i Ko crne ruže cvijet (Ljiljana Petrović), Platno, boje, kist i... twist (4M i Bijele strijele), Malena (Marko Novosel), Još samo večeras (Drago Diklić), Ti si moje proljeće (Bijele strijele), Zadnji fijaker (Viki Glowatzky) i Milioner (Zvonko Špišić), postavili su u svakom pogledu vrlo visoke standarde, koje je festival morao stizati u sljedećim izdanjima.

Ta dva festivala odmah su ocijenjena kao »odličan« i »odličniji« pa urednik edicije, Siniša Škarica, nije dvojio oko, kako piše u popratnoj knjižici, »opravdanosti njihova diskografskog uskrsnuća, ovako u paketu, s naslovnicom preslikanom s izvornih izdanja i optimalnim presjekom onog čime su tada uzburkali zabavnoglazbene vode«.

Velimir Cindrić