Pametna umjetna plavuša

Pametna umjetna plavuša

Arijana Čulina, Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće, Profil, Zagreb, 2003.

Ma koja bi to feministica danas još mogla ići u naivnu bitku za prava žena! Ne samo da su žene već odavna zasjele na čelna mjesta u politici i menadžmentu nego su i u književnosti osvojile prostor kao muze, istjeravši sve velike, umišljene muže književnosti! Evo, u nas su dvije muze zasjele, bolje, ustoličile se na prijestolju književnosti, opčarale pučane, a ozbiljni, misaoni pisci ispali su neke nazadne pojave, s gusjim perima u ruci. Jer, one su moderne muze, koje ne uzvisuju umjetnost, nego je šire svagdje, duhovno uzdižući narodne mase. Njihovi se likovi ne zrcale u vodama i na nebesima, nego na plakatima, a njihova pisana riječ toliko je zapravo usmena i jasna, da njihovu misiju za afirmaciju ženskoga ega može razumjeti i banalni muškarac. Kod prve (Arijane Čuline) ta ženska misija mogla bi se zvati Pođite kamo vas srce vodi, a kod druge (Vedrane Rudan) pothvat je ipak odlučniji — Imperij (žena) uzvraća vam udarac!

Obična splitska žena

Arijana Čulina, od milja zvana Goge Bjondina, umiljata je, dobra vila, koja nastoji na neplodno tlo naše zbilje baciti nešto praha vedrine, ako već ne u lucidnu kišonovskom stilu, onda barem u onom narodskom: kruha i igara! Napisala je dva megahita — Što svaka žena triba znat o onim stvarima i Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće, a u tim naslovima nazire se teza da su ona stvar i srića dvije osnovne kategorije ljudskoga bića. Ovime bi se upravo nasladili muški šovinisti, iako se spisateljica svim silama svoga ženskoga uma i pera bori protiv njega.

I njezina nova, druga spomenuta knjiga, puna je onoga iskonskog paradoksa u nama — i želje da budemo svoji u svome spolu i želje da se sjedinimo s drugim, a te temeljne ljudske probleme spisateljica je zavila u humorističko ruho, kako bi osobni problemi postali svačiji, zajednički, u stilu cijelo selo ipak veselo! Riječ je o ispovijedi obične splitske žene, koja ima dvije prijateljice (zovu se Brane i Zvone), s kojima, kroz kalete i u kužinama, razmjenjuje svoje ljubavne jade i svoje putove do potvrde identiteta, a u tu lipu, jestivu priču, spisateljica je stavila razne dalmatinske začine (izreke, slengove, žargone), kako bismo je lakše i ugodnije prožvakali.

Cijela knjiga (koja zaista opušta dušu) nalikuje pričama i tračevima Splićanke koja se ne zna zaustaviti, ali koja je ipak dovoljno energična i duhovita te nas mami da je ipak saslušamo do kraja. Nije to ipak knjiga Uho grlo, nož (autorice Vedrane Rudan, druge muze hrvatske književnosti), u kojoj su iživljene bijesne misli, koje ne opuštaju, nego čitatelja uvlače u autistični svijet ružnih fenomena.

Knjiga Arijane Čuline ipak nije tijek nesvijesti, nego tijek svijesti, možda prenapučen sadržajem, ali ipak čitljiv i dobroćudan, dakako, u kontekstu zabavna štiva, u koje to djelo jedino i pripada. Bila bi to i zgodnija ispovjedna proza, da je autorica ipak bolje organizirala tekst, da nije upala u zamku ponavljanja i katkada prebrza nizanja rečenica, čime je knjizi dala daleko više obilježje usmenoga trača, a ne neke osmišljene ispovjedne proze.

Procvat memoarske proze

Shvativši, na početku novoga milenija, da su muškarci zapravo svinje, Arijana Čulina posvetila se svojim pisanjem i humanitarnoj misiji za dostojanstvo žene, kako na tjelesnom, tako i na duševnom planu, ali nipošto tako da se bijesno, osvetnički pretvori u Kirku. Ona ne mrzi, ne želi biti razočarana žena koja od bijesa dobiva muški lik, jer ona ipak, kao glumica — kolumnistica u Glamour cafeu, drži do osobne, pa i medijske pristojnosti, pokazujući svestranu sklonost splitskom humoru, samo ne onomu ridikula. Arijana Čulina sliči, zapravo, renesansnoj djevi, ali s novom ulogom — ona ne vapi za vitezom koji će joj skladati pisni, kako bi udvaranjem priznao njezino postojanje, nego ona sama viteški pronalazi put do svoje sreće.

Nije sladunjava, nego, dapače, vraški je uporna, kako u traganju za sobom, tako i u pisanju svoga teksta. Što na umu, to na drumu! To nije samo moto suvremene žene koja treba ljubavnu zavrzlamu riješiti tako da odrješito prekine vrpcu, nego to sve više postaje i moto suvremene proze. Kao što vidimo, došlo je do neviđena procvata memoarske literature, do pisanja, onako, od srca, do potpuna oslobađanja osobnosti pisca, pa time i književnoga teksta. Pravila više naprosto nema, što znači da u svima nama leže potencijalni pisci, a trebamo biti samo hrabri da krenemo na scenu. Odmah će nas, kao na bilo kojoj reviji, preuzeti novinari, urednici i trgovci, vični svome zanatu.

Lada Žigo