Vijenac 254

Film

Mistična rijeka (Mystic River); red. Clint Eastwood

Ominozno pretkazanje

Mračan, tugaljiv i duboko osjećajan, film je zrelo i staloženo režiran, ozbiljan i intelektualan rad

Mistična rijeka (Mystic River); red. Clint Eastwood

Ominozno pretkazanje

Mračan, tugaljiv i duboko osjećajan, film je zrelo i staloženo režiran, ozbiljan i intelektualan rad

Najnoviji film cijenjena redatelja i kultnog glumca Clinta Eastwooda (nominiran za ovogodišnju kansku Zlatnu palmu, odnosno Europsku filmsku nagradu), Mistična rijeka ujedno je i najsnažniji film Eastwoodove dugogodišnje karijere (hvala Bogu da ipak nije krenuo silaznom putanjom u koju je upao mediokritetom poput Krvne slike). Duševan, ominozan, mračan, tugaljiv, melankoličan i duboko senzibilan, film je zrelo i staloženo režiran, seriozan i intelektualan rad.

Govoreći o zločinu u sadašnjosti, korijenski/emotivno vezanom zločinom u prošlosti, Mistična rijeka dijeli neke motive sa Sleepersima Barryja Levinsona; po opasnostima kakve krije naizgled bezazleno susjedstvo s Građanima opasnih namjera Marka Pellingtona; prikazom pak kako događaji utječu na svakog protagonista pojedinačno, odnosno kako određeni događaj utječe na sljedeći i sve sljedeće izbore i odluke koje će osoba donijeti u životu — s twainovskim motivom Tajanstvenog stranca; uz to puštajući težišta radnje (fokusne točke) da fluidno i neprimjetno klize s prvog zločina na drugi i neke sljedeće; uz fascinantnu pratnju glazbe i monokromatske vizualnosti. Pritom radije negoli na puki whodunit Eastwood naglasak stavlja na kompleksnosti likova, izdižući i šireći film iznad vlastitih mu granica; te iako se finalno stiže do rješenja, ono nikako nije primarni cilj. Jer tu se govori o potisnutoj boli, neizgovorenim tajnama, tjeskobi krivnje; a u posljednjih postskriptumskih desetak minuta fokus masculine-filma diverzantski preuzimaju žene, subverzivno prekidajući njegov linearni (i već dostignuti kulminativni) tok, a time i perceptivnu točku gledatelja iz koje one postaju lutkari a muškarci (prije ili kasnije, svjesno ili nesvjesno) njihove marionete (te epilog radije funkcionira kao kakav alternativni dodatak filmu negoli njegova mana, kakvim ga neki pokušavaju prikazati).

Ciklička reintegracija

Priča prati živote triju prijatelja iz djetinjstva — Davea (u tumačenju Tima Robbinsa), Jimmyja (u tumačenju Seana Penna) i Seana (Kevin Bacon), od kojih je Dave kao dječak bio žrtva otmice pedofila, i čiji se putovi nanovo isprepletu dvadesetak godina kasnije, nakon umorstva Jimmyjeve kćeri.

Eastwood se pritom duboko integrira i s glumcima i s njihovim likovima (nizom izvlačeći interpretacije oskarovskoga formata), fascinantno ocrtavajući psihološku dubinu svojih karaktera — kako triju glavnih, tako i sjajnih pobočnih (plašljivu skromnost u Marcie Gay Harden, lady magbetijansku zavodljivost vještice u Laure Linney; ili cameo pojavljivanje ikone vestern-žanra Elija Wallacha). Stoga glumci uistinu briljiraju. Baconova rola pak, od tri glavne (a i većine sporednih), najmanje je zahtjevna — njegov Sean — policajac zadužen za slučaj, kao pravi profesionalac pokušava ostati emotivno isključen iz situacije. Penn kao Jimmy međutim izvedbu nosi nevjerojatno moćno i sugestivno — djelomično se oslanjajući na Pacina u finalu Kuma 3 (te bi nakon priznanja za najboljeg glumca ovogodišnje Mostre za Inarrituov 21 grams, moglo slijediti još jedno — ono Akademijino).

Ipak, pravi dragulj filma Robbinsonov je Dave, istraumatizirana ličnost pomračena uma, kojeg glumac prezentira u posvemašnje ’niskom ključu’; a čije ime uz Jimmyjevo i Seanovo, ominozno ostaje nedovršeno u betonu ispred zgrade ulice njihova djetinjstva. On o sebi govori u parabolama — kao o dječaku koji je sanjario o krijesnicama i koji je jednog dana uspio pobjeći iz vučje jazbine (svojim mučiteljima). Simbolička je to opreka dobra/zla, svjetlosti/tame — kategorija među kojima i sam balansira. Oslobođenje od vuka, doživljeno kroz demonski aspekt te životinje (u skandinavskoj mitologiji simbola cikličke reintegracije), zapravo je oslobođenje od mračnosti pakla (u kojem se našao i kojeg je proživio) i kretanje ka inicijacijskoj svjetlosti (koju predočava krijesnica; tradicionalni pratilac/tješitelj nevinih, sirotih i obespravljenih).

Komplementaran opreci vuk/krijesnica drugi je par suprotnosti neraskidivo vezanih uz Daveov lik — vampir (kojim u jednom trenutku Dave želi postati) /rijeka (iz naslova). Jer dok neumrli vampir, dubljom analizom zaključeno, znači okretanje psihičkih snaga protiv samoga sebe, odnosno razdiruće samouništenje; rijeka je ona koja, po prigrljenju osobe, briše dijalektičke dualnosti te nestaje crta između pojavnog svijeta i svijeta emocija; što je možda osnovni ključ za prodiranje u duboko senzibilan i kompleksan Daveov lik.

Pridoda li se svemu činjenica da je za scenarij zaslužan oskarovac Brian Helgeland (šifra: L. A. povjerljivo), gotovo je posve sigurno da će Mistična rijeka — film proganjajuće atributivnosti (odnosno neispuštanja gledatelja i dugo nakon što ga odgleda), dobiti puno, puno ovogodišnjih Oskara.

Katarina Marić

Vijenac 254

254 - 27. studenoga 2003. | Arhiva

Klikni za povratak