Obilje mira nad vodama

Obilje mira nad vodama

Rudarski Bärnbach ne bi zasluživao više od jednoga neuglednog putokaza, ne bi privukao nikoga da je u njemu sve ostalo onako kako je bilo do Drugog svjetskog rata i nakon njega. Ali jedan proročki dalekovidan župnik dao je upravo Hundertwasseru odriješene ruke da između 1984. i 1988. napravi nešto od skromne seoske konfekcijske crkvice, građene u oskudnim poslijeratnim nelijepim vremenima 1948. godine

»Kad mi svega bude dosta / evo oči, da ću poći / k onome, što dolje osta«, pisao je 1950-ih Ivan Slamnig, tada još mladac. No stari orah, stol prostrt bjelinom, kruh sa sirom i riba s vinom ostali su, naravno, puka tlapnja. Nije pošao. Umro je u Zagrebu. Ni dolje (a to je Metković) već odavno nema bukoličkoga mira. Cvrčke i magarce, te simbole sunčane Dalmacije, lako su nadglasale betonske miješalice, ta glazbala današnjega Mediterana.

Kamo da se sklonim kad mi je već svega dosta, kad mi je dotužio uzak i uskogrudan hrvatski (dakle moj) i medijski i tobože kulturni prostor, gdje u informativno-političkom dnevniku na naslovnoj stranici piše kako jedna mlađahna estradna zvizdica nema ni jedne klasične gaće — i to je vijest?! Ili kad me cijela stranica dnevnoga lista riječju i slikom informira kako je već i naslovom nakazan Lick-Lick party »pravo osvježenje i to se stvarno isplati vidjeti«, što zdušno podupire publika, mahom pripadnici zaštitarskih i tranzicijskoprivrednih muljatorskih snaga (društvena krema kojoj šlag daju glumci i TV voditelji istoga kalibra i imidža), ližući tri polugole, solju začinjene raskrečene plesačice — i to bi trebala biti kultura?!

Tragom likovnog samotnjaka

Ipak, lijeka ima. Zgađeni nad glupošću uvijek se nekako nanjuše i privuku. Tako sam pošla tragom jednoga samosvojnog likovnog samotnjaka. Susret s njegovim djelima uspio me za samo jedan dan dekontaminirati od naplavina besmisla rodne mi domaje. Naravno, njegov trag ne slijedi masovna turistička bratija (za autora sreća ravna onoj svih pisaca koji se ne nalaze u školskim čitankama, pa ne podliježu štreberskim učiteljicama koje znaju bolje i od samoga pisca što je on, pisac, htio reći). Hundertwasser je nekonfekcijski autor duboko stopljen s prirodom — onom koja nestaje (ili sam već trebala upotrijebiti svršen glagol?), kojemu je oštra ravna crta svetogrđe, a izlomljena, zakrivljena i valovita pravilo.

Kunsthistorikeri, opustite se! Ne otimam vam kruh pišući o jednom likovnjaku. Neću davati »stručnu ocjenu«. Samo svoj dojam. Jer čovjek koji je stvarao po mjeri čovjeka i za čovjeka, kojemu su i drvo i čovjek ravnopravni stanari, drvo čak i velikodušniji i izdašniji jer i na kućnom balkonu pruža čovjeku više (kisik, svježinu, zelenilo, hlad, zaklon od neželjenih pogleda i štošta drugo) nego što od njega traži — takav autor privlači i stručnjake i laike. Zaista, ima nešto i tabanima ugodno u opekastim neravninama podova njegova muzeja u Beču, gdje noga ne gazi uvijek pod istim kutom po izložbenim dvoranama, i oku ugodno u zlatnim lukovicama kojima gdjegdje očekivano, a gdjegdje sasvim neočekivano, streme k suncu kao svojem logičnom cilju vrhovi njegovih zgrada — bila to stambena kuća, spalionica smeća, kupalište ili crkva.

Taj Friedrich Stowasser, Bečanin rođen 15. prosinca 1928., utjelovljenje je one latinske nomen est omen: Friedrich je najlogičnije postao Friedensreich (bogat mirom), a Stowasser (evo i slavenske primjese u esterajherskom mišungu) Hundertwasser. Mir i voda cirkuliraju i njegovim remek-djelom kupališne arhitekture — toplicama Bad Blumau u istočnoj Štajerskoj, javnosti otvorenima nakon sedmogodišnjega kuhanja u svibnju 1997. Okolica — selo kao svako drugo. Žute bundeve uredno zaorane na njivi. I kuće su uredne (ondje je i to tako monotono obično).

U brežuljak ukopani

Kad čujem riječ toplice, pomišljam na nešto sterilno, klorirano, bolećivo, rekonvalescentno, nepoželjno i dosadno, koliko god se »organizatori slobodnoga vremena« (užasne li sintagme!) trudili izmamiti iz posjetitelja vesele krikove spuštajući vas po urnebesnim toboganima i vodenim topovima (asocijacija više na policiju u opsadnom stanju, no tko mi je kriv što ne sudjelujem u preplavljujućoj zabavi Disneylanda i sličnih landova). A ove sam željela vidjeti.

Možete li zamisliti da hodate po travnatoj ledini, a to su zapravo krovovi u brežuljak ukopanih višekatnih paviljona ili garaža hotelskoga kompleksa koji danas ima 250 soba, 55 kreveta, 2 otvorena bazena s izvorskom vodom i 5 termalnih kupelji? A nema gužve. I svuda ima zraka. Lagano se hoda. I vježba na otvorenom, ako treba. Individualno i skupno. I izležava uz bazen. I pije kava na (i opet malo kvrgavoj, hundertvaserovskoj) terasi. I nitko se ne dere, nitko ne zalijeva svojim bomba-skokom u bazen ostale kupače, ne trešti tranzistor kao mitingaški rekvizit, nema čuvara, vunbacitela, nema ograđenih, getoiziranih prostora »samo za goste hotela«.

Za sam ulaz ne naplaćuje se pristojba. Ljudi su turistički pismeni. Shvaćaju da će mnogi doći samo da vide Hundertwasserova zdanja, a ne radi kupanja. Znaju da će svatko kupiti neku sitnicu, poslati razglednicu, potražiti »svoje« drvo (koje najbolje odgovara čijem karakteru), sjesti i uživati u nekom detalju. To će, naravno, platiti. Ali će otići zadovoljan. Bilo mu je ugodno, osjećao se dobro. Nisu ga jedva dočekali pa ogulili.

Crkve svete Barbare

Poučena davnim primjerima vlastite kože (zaključavanje putničke čekaonice na gracerskom željezničkom kolodvoru u 23 sata, a s njom i svih kolodvorskih klozeta te svakoga mjesta s klupom ili stolcem, osim automata za fotografiranje), Štajerce sam doživljavala uglavnom kao poslušne pedante. No Hundertwasser je upravo u Štajerskoj, osim jedinstvenih toplica Bad Blumau, ostvario još jedno remek-djelo, ovaj put crkvene arhitekture: crkvu sv. Barbare u Bärnbachu.

Znam nekoliko crkava sv. Barbare i začudo — uz tolike viđene, a zaboravljene crkve — sve ih pamtim. Jedna kao da se odlomila od neke francuske čipkasto-tornjićaste katedrale te doletjela u rudarsku češku Kutnu Horu. Druga se skutrila u kakav-takav zaklon od aerodromske buke, draga seoska drvena crkvica u Velikoj Mlaki. Treća je ova u Bärnbachu. A i sama svetica imala je sklonosti prema graditeljskim preinakama. Zatvorena u kulu (tatica ju je htio očinski sačuvati samo za sebe, no kad je, usprkos oštrim zaštitarskim mjerama, primila kršćanstvo od tipa prerušena u liječnika, ljubeći otac nije se dvoumio: sam joj je odrubio glavu), vidjela je da kula ima samo dva prozora, pa je, potaknuta simbolikom Svetoga Trojstva, dala probiti i treći. Rudarski Bärnbach ne bi zasluživao više od jednoga neuglednog putokaza (svako austrijsko naselje uredno je najavljeno na cesti bilo kojega reda), ne bi privukao nikoga da je u njemu sve ostalo onako kako je bilo do Drugog svjetskog rata i nakon njega. Ali jedan proročki dalekovidan župnik dao je upravo Hundertwasseru (ne bez prethodnih natezanja s pretpostavljenima) odriješene ruke da između 1984. i 1988. napravi nešto od skromne seoske konfekcijske crkvice, građene u oskudnim poslijeratnim nelijepim vremenima 1948. godine. Zvonik je odmah okrunjen zlatnom lukovicom, a krstionica — lijevo od ulaza u crkvu — prelijeva se u onim bojama kroz koje u staklenoj spirali dugina spektra sunčana svjetlost najjače prodire. Sama krstionica nije okrugla, nego je ovalna. Zapravo, ona je jaje, simbol rađanja stariji od kršćanstva.

Oko crkvice postavljeno je dvanaest lukova / vrata u stilu japanskoga torija. Polako prolazite ispod njih i dodiruju vas simboli glavnih svjetskih religija; pravi ekumenizam na djelu: islam i judaizam, hinduizam i budizam, šintoizam i konfucijanizam, protestantizam i afričke religije, polinezijske i one američkih Indijanaca, prethistorijske i koptska. Tolerancija izvire iz samoga tla u koje su vrata — sva jednaka, a svaka sa svojim simbolom — usađena. Kao što vijori i na Hundertwasserovoj zamišljenoj zastavi za Svetu zemlju, zastavi sa židovskom zvijezdom i zelenim polumjesecom.

Katolički multikonfesionalno

Njegova planetarna vizija duhovnosti stane u propovijed kraću od ikoje koju sam čula: čovjek treba u crkvu ići rado i dobrovoljno. Duboko poštovati vlastitu vjeru znači razumjeti istovrsne osjećaje što ih netko drugi gaji prema svojoj vjeri. I da je na tome ostalo, bilo bi lijepo. No današnje lokalne crkvene vlasti kao da žele popraviti Hundertwassera, toga ne samo likovnoga maga nego i čovjeka koji je neugledni Bärnbach digao na glas arhitektonske svetosti, jer se, eto, valjda boje jasne i prave ekumenske poruke. Naime, vodič kroz crkvu sv. Barbare i kroz njezino multikonfesionalno dvorište može biti samo osoba koju je educirao katolički mjesni župni ured. Ni prva ni zadnja glupost crkvenih otaca. Stvari poznate.

S tim malo gorkim bombonom u ustima napuštam još jednu nezaboravnu Svetu Barbaru. Ona će — bez obzira na lokalno educirane vodiče — govoriti i sama onima koji mogu i žele čuti i vidjeti. Njezin »dekorater« Friedensreich Hundertwasser — to obilje mira nad stotinu voda — lebdi visoko iznad svake malograđanske učmalosti. Naučio je to od same vode, provevši dobar dio života na njoj.

Njegov brod, usidren u Veneciji, nije imao blistavo sunčano ime, nego se zvao Regenstag (Kišni dan). Voda iznad njega, voda pod njim, val nema oštre bridove, on leluja. Lelujaju i njegovi hrpti 24-sveščane Brockhausove enciklopedije, koji poredani jedan do drugoga tvore novu sliku. Lelujaju i korice Biblije, ne vrijeđajući ni jednu vjeru svojom likovnošću. I njegove zastave za Australiju (Uluru) i Novi Zeland (Koru), na kojima nisu prešućeni — kao na današnjima službenima još iz kolonijalnoga doba — simboli starosjedilaca. Prije dvije godine Hundertwasser se smirio ispod velikoga drva puririja u dolini Kaurinui na Novom Zelandu, otoku gdje voda stalno brboće i šikne kao gejzir gdje joj se svidi. Hundertwasser Stovoda vratio se vodi. Samom sebi.

Nives Opačić