Nove atribucije

Nove atribucije

Posljednja izvedba Bizetove opere Carmen u splitskom HNK-u izazvala je podijeljene reakcije publike i kritike. To nikoga ne treba iznenaditi ni ozlojediti. Jer, riječ je o jednoj novoj i neuobičajenoj interpretaciji poznata predloška, koji živi u memoriji splitske publike gotovo isto toliko koliko i današnja zgrada splitskoga kazališta.

Nestanak kićenosti

Svaka od dosadašnjih izvedbi nosila je sa sobom novu dekoraciju i interpretaciju, ali zasnovanu na tradicionalnom, gotovo klasičnom konceptu. Redovito se Bizetov predložak nastojalo oživiti u sjajnom koloritu Mediterana. Prije svega u atmosferi vedrine i bezbrižnosti, u očaravajućoj svjetlosti, s mirisom mora i duhana, uz opojne hispanske ritmove. Ne može se kazati da takva shvaćanja nisu imala svoje opravdanje i publiku. U pogledu na takva tumačenja, suvremeno splitsko predstavljanje djeluje izazovno i prkosno. Ono, naime, crpe snagu i temeljne poruke iz libreta što su ga sastavili Henri Meilhac i Ludovic Halévi, ali cjelokupnu dramaturšku radnju transponira u naše doba. Pritom se narušava, pa čak u potpunosti mijenja, tradicionalna likovna ikonografija. U suvremenoj interpretaciji sva ranija kićenost nestaje, ukupna dekoracija postaje tamnija, zagasitija, ponekad čak i turobna. Na scenu izlaze likovi iz polusvijeta (prostitutke, kriminalci), što dakako zahtijeva i novu likovnu i scensku obradu. I protagonisti također stječu nove atribucije. Tako npr. naslovna junakinja postaje daleko ekscentričnija i samosvjesnija od stereotipa, a u njezinoj bliskoj okolini javljaju se osobe prostodušne i strastvene poput Don Joséa, arogantne poput Zunige, obijesne i pohotne poput Escamilla. Dakako, uz spomenutu galeriju likova vezuje se izmijenjena izvanjska vizura. Odjeća i obuća Carmen vrlo je jednostavna, u potpunosti odbacuje svaku asocijaciju na hispanski folklor. Mjestimično se naziru stilizirani elementi mediteranske kostimografije. U osnovi odjeća potencira Carmenine tjelesne draži, kako bi se time oslikala dvojbenost njezina morala. Nasuprot Carmen stoje ovovremeni vojnici (Don José i Zuniga) u tipiziranoj odjeći prema kojoj se mogu utvrditi hijerarhijski odnosi. Escamillo pak s crvenim rupcem na glavi više nalikuje našem težaku nego pustolovu, premda stilizacija njegova kostima sugerira povezanost s koridom. Općenito uzevši kostimi u ansamblima su unificirani, ali u mjeri koliko je to moguće izdiferencirani. Valja napomenuti da ni kostimografija (Dora Argento) ni scenografija (Marin Gozze) nije izvorno načinjena za splitske potrebe. Prije dvije godine sačinjena je za Osijek, odakle je za ovu prigodu prenesena. Dakako, taj oblik ekonomizacije vrijedan je hvale, premda se čini da scenski inventar u potpunosti nije mogao udovoljiti zahtjevima prostranije splitske pozornice i moćnijega (po broju i kvaliteti) zbora. Dakako, tome umjetničkom radu ne može se poreći idejna izvornost i funkcionalnost.

Redatelj Petar Selem svoju je raniju uspješnicu iz Osijeka produbio i produhovio. Minucioznost njegovih postupaka sada se mogla zapaziti na svim razinama, u široko zamišljenu i do kraja definiranu luku. Likovi protagonista bili su prikazani u gruboj realnosti, neizvještačeni, puni životnosti i osobnog naboja. U međusobnoj komunikaciji djelovali su neposredno i prirodno, a iza svega toga jasno su se zapažali redateljevi gradativni postupci s kulminacijom u završnom prizoru (dramatični sukob i njegova eskalacija) Carmen i Don Joséa. Podjednako je dojmljiv prizor koride u kojem crvenilo pozadine sugerira skoru tragediju, dok razuzdana svjetina bezbrižno bodri svoje junake. Dakako, za potpuni efekt apostrofirana prizora važno je bilo oblikovanje svjetla Denija Šesnića. Umjetnički suradnik redatelja i u ovome je projektu bio Antun Marinić.

Ujednačenost solista

Glede solističkog ansambla valja zapaziti kako je bio (kao rijetko do sada) ujednačen u pogledu na životnu dob, a, što je još važnije, u odnosu na izvršavanje povjerenih zadataka. Riječ je, naime, o iznimno mladu i učinkovitu sastavu koji je iskoristio priliku da na prikladan način demonstrira svoje glazbenoscensko umijeće. Martina Tomčić u ulozi Carmen nije zablistala, ali je bila šarmantna, temperamentna i vrlo pouzdana u svojim nastupima. Božidar Nikolov oblikovao je lik Don Joséa u skladnoj sintezi svojih vokalno-scenskih potencija. Osobito se isticao svježinom i prozračnošću glasa, zaobljenim i promišljenim fraziranjem, a napose primjernom dikcijom. S obzirom da je riječ o mladu i nedovoljno iskusnu opernom solistu, bilo bi potrebno da intenzitet svojega vokalnog predanja uspije održati na istoj razini od početka do kraja predstave. U konkretnom slučaju stjecao se dojam da mu je u završnom činu ponestalo snage i koncentracije. U svakom slučaju njegov glazbenoscenski nastup bio je dojmljiv.

Na gotovo istovjetnoj razini, dakako, u skladu sa zahtjevom uloge (Zunige) kretala su se kreativna nastojanja i dostignuća Berislava Puškarića. Escamillo u vokalnoj interpretaciji Siniše Hapača imao je određenih nedostataka (u donjoj lagi). U višim registrima zvučao je pouzdano i sugestivno. Scenski izričaj mu je još nedovoljno dotjeran, jer energiju kao da troši za iskazivanje izvanjskih raspoloženja, bez dubljeg poniranja u dubinu. Od ostalih protagonista osobito dopadljivi bili su Špiro Boban (Dancaďre) i Saša Jakelić (Remendado) te Marija Vidović (Frasquita) i Ljiljana Čokljat (Mercéd#s). Božena Svalina unijela je posebnu svježinu vokalnim tumačenjem lika (Micaële), dok se Zlatko Kokeza (Moral#s) relativno dobro uklopio u pozitivne intencije spomenute premijerne izvedbe.

Dječji zbor Glazbene škole Josip Hatze privlačio je pozornost razigranošću i raspjevanošću (zborovođa Nela Bujas Luketić), dok se operni zbor izdizao fleksibilnošću, a nadasve plemenitom sonornošću i zvukovnom homogenošću (zborovođa Ana Šabašov). Orkestar je bio precizan u izlaganju onoliko koliko mu je za to davao poticaja Ivo Lipanović (uvertira furiozna i bezlična, a pratnja npr. segudille i habanere razvučena do dosade). Limeni puhači bili su mjestimično tonski neuravoteženi, a u tonskim bojama mjestimično anemični. Ostatak ansambla bio je u tome daleko kreativniji, a u cijelosti profinjeniji i učinkovitiji.

Miljenko Grgić