Nizovi, nizovi, i... ništa

Nizovi, nizovi, i... ništa

Nenad Rizvanović, Dan i još jedan, Hena com, Zagreb, 2003.

Osim samih pisaca, u književnom su svijetu ponekad face postali i neki urednici, kritičari, političari ili, pak, vlasnici izdavačkih kuća. Prinos spomenutih persona popularizaciji i promociji pisane riječi u današnje vrijeme, kada literatura sve više postaje business, a sve manje umjetnost, sve je očitiji. A u čitavom tom aparatu koji okružuje pojedinu knjigu često se, tako, zaboravlja na one istinske zvijezde — dakle, same autore. Nenad Rizvanović u domaćoj je javnosti najmanje poznat kao autor, a mnogo više kao urednik u izdavačkoj kući VBZ, odnosno osoba zadužena za provedbu jednog od najjačih (financijski i medijski) književnih natječaja u nas. Žiri je i ove godine posao obavio, pobjednici su poznati, novac podijeljen, rukopisi spremni za tisak i očekuju se tek reakcije kritičara. A dok tako čekamo na pobjedničke VBZ-ove romane i ostala predbožićno tempirana izdanja, mogli bismo bi se osvrnuti i na svježi autorski uradak sama Nenada Rizvanovića — Dan i još jedan.

Od menija ručka do 11. rujna

Nenad Rizvanović hrvatskom se čitateljstvu predstavio još prije dvije godine sa solidno prihvaćenom zbirkom Trg Lava Mirskog, najzanimljivijom po prebacivanju središta zbivanja nešto istočnije od uobičajene i općeprisutne metropole. Njegova najnovija knjiga, i prvi roman, još se više udaljava od Zagreba, pa i Hrvatske, prešavši Atlantik i jednim se dijelom smjestivši među američke nebodere. Neka osnovna narativna crta izvučena iz Rizvanovićevih stilski, vremenski, teritorijalno i motivski posve ispremiješanih fragmenata prati sudbine dvoje Osječana — Tibora i Klaudije. Nekada u istoj škvadri, zaluđeni rock’n’rollom i osamdesetima, danas su već posve odrasli ljudi pomalo ogorčeni cinizmom svijeta i fascinirani Amerikom, svaki na svoj način.

Prva stvar koja odmah upada u oči jest činjenica da visoko mjesto na listi Rizvanovićevih motiva u ovom romanu zauzima glazba. U osječkim povijesnim epizodama to je rock’n’roll u svim njegovim oblicima — od punka i skaa do Davida Bowiea i elegičnih balada. Otkrivanje nove muzike, pjevača i bendova koraci su u odrastanju Rizvanovićevih junaka, a njihovo odbacivanje vlastitog benda, donedavnih muzičkih heroja, pa i same muzike, čin je gotovo jednak odbacivanju života. A baš poput morskoga psa iz Spielbergovih Ralja, sve se vrijeme osjeća i gotovo prijeteća prisutnost Yankee Foxtrot Hotela — pjesme grupe Wilco, koja je na Rizvanovićeva junaka očito ostavila dubok dojam te sad poput nekog lajtmotiva tu i tamo izranja na površinu priče. Osim, dakle, raznih glazbenih eskapada u roman su još ubačene i brojne školsko-nogometne i obiteljske sličice iz Tiborova slavonskog djetinjstva, par dokumentarističkih odlomaka o Memphisu, Elvisu, Coca-coli i 11. rujnu, filozofska premišljanja o Americi, kapitalizmu, terorizmu i korporacijama, dok se u pozadini razrađuje i pitanje osjećaja (posebno između Tibora i Klaudije); tu su još i likovi Roberta Foxa — likvidatora pasa s dobrim namjerama i strašću za amaterskom fotografijom te Tiborova »dide ubojice«, koji je najveći dio Drugog svjetskog rata proveo u njemačkoj vojsci. No, ni to nije sve. Spomenute motive predstavljene bez vidljiva reda povremeno prekidaju još i različiti lirsko-emotivni ulomci — nizanje nadrealnih slika, rečenica, asocijacija.

Nabacivanje sličica

Preko skica raznih epizoda iz života svojih junaka (u najboljem slučaju), zatim nekih njihovih struja svijesti, filozofiranja, manje ili više uspješnih prisjećanja i poluhalucinacija, Rizvanović, dakle, pokušava kritički ocrtati dva različita razdoblja (famozne osamdesete i jednako famoznu 2001) i dva podneblja (Hrvatsku i SAD). Opsežna nabrojena građa i rečena namjera na prvi su pogled izvrsna osnova za neki intelektualno složeniji roman. I dok bi čak i na tradicionalan, linearan način bilo teško pitko, jasno i dinamično iznijeti sva spomenuta zbivanja, Rizvanoviću pitkost i jasnoća ovaj put definitivno nisu bile na prvom mjestu. On se ovdje, tako, odlučio za vrlo zahtjevnu metodu nepovezana pripovijedanja i naizmjenična nizanja događaja gotovo posve lišenih emocija. U početku čak i pomalo intrigantno, to je pripovijedanje, ipak, s vremenom sve teže pratiti, a pojedini njegovi dijelovi ni na samu kraju nimalo ne pridonose smislu cjeline.

Par ambiciozno osmišljenih Rizvanovićevih kratkih kritičkih osvrta na američki mentalitet i način života uklopljenih u priču i ispunjenih uobičajenim postrujanskim klišejima, kakvi se danas mogu pročitati već i u »Cosmopolitanu« u najboljem slučaju dokazuju tek da je autor osobno posjetio mjesta o kojima govori i ni po čemu nisu posebno inventivni ili zanimljivi. No, najgore su ipak prošli tzv. nadrealistični međuprostori smješteni između pojedinih ulomaka. Uglavnom dosadno nizanje kvazilirskih sličica bez pretjerana osjećaja za ritam, vizualno ili poetično bolje je od teoretiziranja potkrijepiti primjerom: »...Ne lijepi se samo žućkasta smola između prstiju. Netko sliči na vjetar. Veliki komadi stiropora plove na istok.« Nažalost, nisu samo ovi lirski dijelovi velikom većinom tek nizovi rečenica, puko nabrajanje koje ne ostavlja nikakav dojam na čitatelja — slično bi se moglo reći i za većinu Rizvanovićevih opisa događaja, a da o brojnim manjim stilsko-gramatičkim nespretnostima i ne govorimo.

Preozbiljno shvaćena zadaća

Činjenica da je Rizvanović Dan i još jedan pisao dvije godine, da je osjetio potrebu interpretirati i objasniti roman, da ga je ispunio društveno-filozofskim pogledima i značenjem — dokazuju da je ipak malo odveć ozbiljno shvatio čin njegova pisanja. Putem je, čini se, zaboravio da bi pri pisanju ipak najvažnija trebala biti rečenica. Čitatelji njegova romana zasigurno neće uživati u njegovim rečenicama, malo će se pogubiti i u radnji, povremeno zapitati o smislu te naposljetku zaključiti da u literaturi ponekad doista nije potrebno previše komplicirati. I, kao što smo već rekli, nije uvijek nužno biti pisac da bi se postalo zvijezda, ponekad su veće face vlasnici izdavačkih kuća, književni kritičari ili, pak, urednici beletristike.

Jelena Gluhak