Nives Šimatović Predovan

Nives Šimatović Predovan

(Zagreb, 3. prosinca 1950 — Zadar, 6. studenog 2003)

Nives Šimatović Predovan napustila nas je u svojoj pedeset i trećoj godini, nakon duge i teške bolesti. U životu, kao i u zvanju, vodio ju je beskonačni optimizam, uz podjednaku posvećenost ljudskom druženju i prijateljstvu. Samozatajna kao osoba, praktična u iznalaženju rješenja, Nives je tijekom dugogodišnje umjetničke i pedagoške djelatnosti zadužila ne samo zadarsku kulturnu javnost nego i hrvatsku plesnu scenu. Nives Šimatović Predovan ovogodišnja je dobitnica Grba grada Zadra.

Pamtimo je kao strastvenu osobu koja je zračila jedinstvenom kreativnom energijom. Do posljednjih je dana profesionalnoga djelovanja težila usavršavanju — uvijek će mi ostati u sjećanju njezin posljednji rad na međunarodnom seminaru u Zadru 1999, kada je sudjelovala u programu uz bok daleko mlađim suradnicima — na čuđenje i divljenje voditelja grčko-kanadskoga koreografa Parasa Terezakisa. Isto je divljenje izazivala kao izvođačica u mlađim danima — u predstavama Studija za suvremeni ples, gdje je počela profesionalnu karijeru, a poslije u onima Zagrebačkoga plesnog ansambla, tada pod vodstvom Lele Gluhak Buneta. Sjećam je se i u koreografijama Vlaste Kaurić. Nives je zajedno s Jasminkom Neufeld (Imrović) preuzela vođenje Zagrebačkoga plesnog ansambla po Lelinu odlasku, i u to su vrijeme usvojene smjernice otvaranja ansambla mlađim koreografima, kao i uvođenje tečajeva za javnost, čime je započela obrazovanje novih plesača mimo ustaljena školskog sustava.

Sjećam se i s kojim smo strahopoštovanjem očekivali kako će Nives reagirati na koreografska nastojanja nas mlađih članova ansambla. Uvijek je bila stroga, i od drugih tražila stopostotno predavanje poslu. Uvjeravala nas je u blagodat profesionalnoga bavljenja plesom. Znam da je poslije i kao nastavnica u zadarskoj školi Blagoje Berse, gdje je predavala suvremeni ples izazivala jednako strahopoštovanje među učenicima — kao i to da smo je svi voljeli upravo takvu.

Put Zadra odvela ju je ljubav, a sa sobom je ponijela strast za plesom. Zajedno sa Sanjom Petrovski osniva Zadarski plesni ansambl, jedini ansambl suvremenoga plesa u Dalmaciji, u kojem je radila kao koreografkinja, plesačica i pedagoginja, a tridesetogodišnjicu profesionalnoga bavljenja plesom obilježila je naslovnom ulogom u predstavi Fuštan u koreografiji Jasne Frankić Brkljačić, predstavljene i na Tjednu suvremenoga plesa u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Bavljenje plesom kao ni rad Zadarskog ansambla nisu omela ni granatiranja, a probe su nastavljene i kada je bombardirana škola te su ostali bez prostora. Nives je, zajedno sa Sanjom, tada stvorila najbolja svoja djela, koja su se prikazivala sve vrijeme ratnoga stanja. Zadranke... Zad’Žrsnova... Fobofobija... More... Kninske golubice... Životu usprkos i za život.

Nives nas je napustila, ali ne bez borbe. Neiscrpnom posvećenošću zvanju ostavila nam je u trajni zavjet i obvezu da ustrajemo u razvijanju suvremenoga plesa u regionalnim sredinama te da budemo otvoreni suradnji i da ne zaboravimo da u ovoj najzahtjevnijoj profesiji pomičemo granice te da uvijek i nadasve budemo ljudi.

Draga Nives, bilo mi je drago i čast plesati s tobom i poznavati te. Nadam se da smo nešto i naučili — prilika si nam pružila mnogo. Hvala ti.

Mirna Žagar