Nevidljivo-vidljivi rez

Nevidljivo-vidljivi rez

Stvarno vrijeme autentičan je, dinamičan i žestok film o kriminalnim izdancima društvenoga šljama Vera Cruza

Festivalski žiri — u sastavu Hrvoje Turković (za manje upućene, najplodniji hrvatski filmolog), Tilman Bütner (njemački snimatelj, direktor fotografije Ruske arke), Ahmed Imamović (bosanskohercegovački režiser, prošle godine dobitnik Europske filmske nagrade u kategoriji najboljeg kratkometražnog igranog filma za uradak 10 minuta) — prvobitno je Grand prix festivala, ujedno i jedinu uopće dodijeljenu nagradu, podario sedmominutnom uratku Glazbene stolice mladoga Nijemca Marca Tobiasa Winterhagena (rođen 1977), koji je obišao pregršt međunarodnih festivala, a nedavno je zapaženo prikazan i na splitskom festivalu Novog filma.

Pretpostavljamo da je žiri za dodjeljivanje Grand prixa Glazbenim stolicama motivirala izvedbena strogoća i jasnoća, a vjerojatno nije bila nevažna, u kontekstu alternative, i dobro budžetirana produkcija što je omogućila vizualno-fotografsku dojmljivost. Međutim Winterhagenovo djelce — koje parafrazira poznatu dječju igru kruženja oko stolaca (broj stolaca za jedan je manji od broja igrača; dok glazba svira, igrači kruže oko stolaca, a kad prestane, moraju sjesti; onaj koji ostane bez stolca ispada iz igre; kruženje i borba za stolce nastavlja se dok ne ostane samo jedan igrač koji je pobjednik) na taj način da glazbu na starom gramofonu s trubom pokreće zlokobno nacereni klaun, a djeca koja ostanu bez stolca bivaju pogubljena metkom nevidljiva egzekutora — ostvarenje je rađeno u staromodnom alegorijsko-simboličkom ključu, koje obično sa sobom nosi barem natruhe jalove pretencioznosti, čemu nisu izmaknule ni Glazbene stolice, o čemu svjedoči i njihov originalni njemački naslov In Reise nach Jerusalem. Mogućnosti značenjske interpretacije filma nebrojene su (od toga da je npr. riječ o komentaru aktualnoga zlostavljanja djece do toga da je posrijedi vizija općeljudske egzistencije, a između bi se dala smjestiti i tumačenja o odnosu Židova i Palestinaca i tko zna što još ne), što ovaj put nije prednost nego slabost, jer se značenjska potka posve rasplinjuje (a ona je ovdje bitna s obzirom da nije riječ o larpurlartističkom uratku), pri čemu kao dodatni teret dolazi poenta lišena potrebna naboja i smisla.

Pravi pobjednik

Nakon što je žiri obznanio svoju odluku, naknadno je utvrđeno da Winterhagenov ostvaraj nije snimljen u jednom, nego u dva kadra, što ga je automatski diskvalificiralo iz konkurencije (zanimljivo je da drugi kadar nije zapazio ni žiri, ni selekcijska komisija koja je birala radove za festival). Ocjenjivački sud bio je prisiljen izmijeniti odluku i pobjednikom festivala proglasiti meksički dugometražni igrani film Real Time (engleski međunarodni naslov prema španjolskom izvorniku Tiempo real, odnosno Stvarno vrijeme). Taj devedesetminutni rad redatelja, suscenarista i koproducenta Fabrizija Prada (rođen 1972), koliko je poznato prvi je, uz Sokurovljevu Rusku arku (oba su proizvedena prošle godine), dugometražni film snimljen u jednom kadru, no dok je razvikani Sokurov zbog odvažna eksperimenta pokupio svu moguću pažnju, cjelovečernji debitant Prado ostao je posve zakinut, premda se prethodno afirmirao međunarodno zapaženim dokumentarcem Soy un nino todavia o dječacima s Kube koji raspravljaju o problemima svoje domovine.

Da nepravda bude veća, Pradov film znatno je bolji od Sokurovljeva; za razliku od sterilna rodoljubno-umjetničarskog prenemaganja Ruske arke, Stvarno vrijeme autentičan je, dinamičan i žestok film o kriminalnim izdancima društvenoga šljama Vera Cruza, s mnogo znoja i muškošovinističkog verbalizma, podosta nasilja, ponešto krvi i seksa, i s mnogo, mnogo podlosti i pokvarenosti u karakterizaciji likova, što je samo znak da Prado ne bježi od stvarnih sastojaka ljudi i miljea koje tematizira. Jednako kao stil i atmosfera, priča filma sukladna je poetičkim kretanjima druge polovice prošlog i početka ovog desetljeća — isprva se čini da će biti riječ o petorici sudionika novčane prijevare, da bi negdje oko polovice filma u prvi plan izbila dvojica od prevaranata (nakon što su likvidirali trojicu svojih kompanjona) te priležnica i retardirana kćerka jednog od njih, pri čemu svatko od troje ’normalnih’ igra dodatnu igru, pokušavajući se domoći što većeg dijela plijena.

Priča, likovi, ambijenti, ugođaj i izvedba čine Stvarno vrijeme prepoznatljivim izdankom svojevrsne, sad se već može reći, škole suvremenoga meksičkog filma, čiji pandani postoje i u podosta drugih kinematografija, a zahvaljujući Kristijanu Miliću i njegovu prošlogodišnjem srednjometražnom filmu Sigurna kuća, i Hrvatska ima takovrsna poetičkog srodnika. Nadamo se da će Milić uspjeti izboriti dalje (dugometražne) projekte, što svakako može biti jedan od načina izlaska hrvatskog igranog filma iz duboke provincije.

Damir Radić