Nepretenciozna autoironija

Nepretenciozna autoironija

Jedna dominantnija (Lorenci), druga krhkija (Bojanić), a obje jednako svjesne emocionalne praznine koja se skriva iza vanjske dinamičnosti njihova života, svoje su junakinje gradile na duhovitoj autoironiji i gotovo dokumentarnu stilu glume

Kako se u nas pojavila serija Seks i grad, tema urbanih neuroza što se prelamaju kroz ženske likove i iza lijepih i uspješnih žena ukazuju na prazninu njihovih života preselila se i na naše kazališne pozornice. Maske koje se navlače po potrebi trenutka (biti cool, u trendu, na važnom mjestu i s dizajnerskom odjećom), a koje skrivaju vječnu ljudsku potrebu za bliskošću, iskoristio je i Vladimir Stojsavljević u Norveškim šumama što se uspjehom igraju u Teatru ITD.

Asfaltna vizura

Drama Dvije Tene Štivičić što je u režiji Tee Gjergjizi Agejev premijerno izvedena na Sceni Habunek zagrebačkog HNK pisana je iz iste asfaltne vizure, a tip njezinih junakinja možda je ponajbolje opisala autorica, rekavši kako one pripadaju u kategoriju pametnih, ali potpuno neambicioznih ljudi bez ikakvih uzora u moralnom, emotivnom i profesionalnom smislu, koji se kroz život jednostavno žele provlačiti.

Dvije prijateljice autorica prati od njihova slučajna susreta u zahodu diskoteke, do zbližavanja, zajedničkog opuštanja u povremenim gutanjima ekseva ili šmrkanju kokaina, ispovijedima, svađi s roditeljima, do iznenadna obrata u kojem se razotkriva da ih povezuje i zajednički muškarac — jednoj je otac, s drugoj ljubavnik. S tim otkrićem slučajni susret dobiva novi kontekst i usložnjava priču, koja tako djelomično prelazi generacijske okvire prelijevajući se i na rubove moguće obiteljske drame.

Kroz tečan dijalog, kolažnu strukturu i živ jezik svakodnevnog govora određene generacijske skupine koja recimo s istim zanimanjem prati Glamur kafe kao i Pola ure kulture autorica iznimno vješto gradi karakterizaciju svojih glavnih i sporednih likova. Njezina simpatija za junake i ironijski način na koji oni sami sebe percipiraju udaljila je dramu od svake patetike i živo je čudo koliko je problemskih točaka našega društva i intime uspjela dotaknuti, a da ni u jednom trenutku nije postala pretenciozna. Profiteri, mafijaši i njihovi obračuni, veza umjetnosti i mafije, udaja radi love, patetični pisci-preljubnici, osamljene supruge i u svemu tome dvadesetogišnjakinje koje provode život bez čvrstih uporišta, emocija i cilja, ali s konačnim pitanjem o smislu takva života.

Višeprostornost radnje

Njihov kaotičan život na scenu je prenijela redateljica Tea Gjergjizi Agejev, a scenski ga predočila Vesna Režić s doslovnostima koje su više smetale nego pridonosile predstavi. Umjesto da pojedinim elementima samo naznači višeprostornost radnje, ona je svaki prostor pretrpala detaljima, tako da je scena izgledala kao skladište kojim su dominirala dva WC-a, funkcionalno iskorištena tek jednom. Ta je doslovnost i glomaznost bojim se odmogla i redateljici, koja se povremeno mučila kako riješiti mizanscenu u prenatrpanu prostoru, no usprkos nekim nepotrebnim ponavljanjima ipak je uspjela postići ritmičku ujednačenost predstave.

Dvosatna predstava tako je na trenutke gubila dah, ali je izdržljivo došla do finiša zahvaljujući i sjajnim glumcima; kako glavnim junakinjama Dariji Lorenci i Ines Bojanić, tako i sporednim Vanji Matujec (majka) i Zijadu Gračiću (otac-ljubavnik), koji su u zadanu prostoru uspjeli stvoriti uvjerljive likove, očajne, pretenciozne, odbojne, usamljene, istodobno bliske i daleke, baš onakve kakvima djeca vide svoje roditelje za koje im se čini da ih toliko poznaju koliko su im i stranci. Zijad Gračić imao je više prostora i vrlo dramski izveo svoga patetična pisca, koji jednakom ljigavom retorikom i pozom zavodi medije kao i dvadesetogodišnju djevojku. Gluma Darije Lorenci (Lena) i Ines Bojanić(Anja) morala je biti i bila je sasvim drugačija. Jedna dominantnija (Lorenci), druga krhkija (Bojanić), a obje jednako svjesne emocionalne praznine koja se skriva iza vanjske dinamičnosti njihova života, svoje su junakinje gradile na duhovitoj autoironiji i gotovo dokumentarnu stilu glume što se ne libi ni najintimnije fizičko i duhovno izložiti voajerizmu gledatelja, a koji je pritom njihove likove približio prepoznatljivim modelima naše svakodnevice.

Gordana Ostović