Ne pišu mi se više komedije

Ne pišu mi se više komedije

Dramska književnost u teatru više ne znači ništa. Brojne predstave nastaju ponekad čak i iz same glumačke improvizacije na sceni, pa se onda to na neki način oblikuje, a da ne govorim o predstavama koje se zasnivaju na pokretima. A ako se netko i prihvati klasičnoga dramskog djela, onda ga toliko iskasapi da to više ni sam autor ne bi prepoznao. To je jedan od razloga zbog kojeg sam i ja izgubio volju da pišem za teatar

S književnikom Ivom Brešanom, ovogodišnjim dobitnikom Nagrade Miroslav Krleža za roman Astaroth u izdanju NZMH, razgovarali smo o nastanku i recepciji njegovih knjiga, inozemnoj recepciji predstava temeljenih na njegovim komadima te njegovoj aktivnosti u Matici hrvatskoj, u kojoj je bio jedan od osnivača šibenskog Ogranka prije točno četrdeset godina.

Je li vas iznenadila dodjela nagrade Miroslav Krleža i što ona vama znači? Kako ste doživljavali Krležu i koja su djela iz njegovog opusa za vas osobito značajna?

— Dodjela nagrade nije me osobito iznenadila, jer sam već prije u nekoliko slučajeva bio u najužem izboru, ali uvijek mi je nagrada za dlaku izmakla. Meni je naravno iznimno drago što sam dobio upravo tu nagradu.

Ja sam se zapravo na Krleži naučio misliti, on me probudio iz misaonoga drijemeža. Još kao mladić sva sam njegova djela naprosto gutao. Zaokupljala me je njegova rečenica i mogu reći da sam zapravo u svemu što radim išao putem koji je on zacrtao, a to znači ponajprije sa svih svetinja i etabliranih vrijednosti skidati vanjsku površinu i zavirivati u ono što je iza, što bi on nazvao diluvijalno blato. Čini mi se da tim putem i ja idem, pa mi je Krleža doista na neki način bio uzor u svemu, sve do danas. Mene je svako njegovo djelo nadahnjivalo i davalo mi poticaja, bez obzira bila riječ o drami, pjesmi ili prozi. Ako bih sada išao izdvajati ono najbolje iz njegova opusa, bili bi to drama U logoru, i roman Na rubu pameti.

Zašto upravo ta djela?

— Teško je to reći, u njima nema mnogo toga što nije i u drugim njegovim djelima. Krležina je rečenica Krležina rečenica, ma o čemu on pisao i ma kako pisao. Nove su mi teme ipak malo bliže, u prvom redu U logoru, jer je riječ o ratu, o vojsci, o čovjeku koji se suprotstavlja mehanizmu gluposti koji je oko njega i koji zbog toga poslije postaje žrtva. Slična je stvar i s romanom Na rubu pameti. I tu se radi o glavnom junaku koji se suprotstavlja gluposti oko sebe, i moglo bi se reći da je to djelo vrhunac Krležine literature, osobito traktat o ljudskoj gluposti, kojim počinje cijeli roman. To je naš Erazmo Roterdamski. I u drugim djelima naći ćemo te elemente: Filip Latinović na neki je način sličan lik, pa i Leon Glembay. No, iako Krleža ima donekle sličnih likova, u spomenutim djelima to mi je najbliže i najizraženije.

Krleža vam je bio uzor u mnogočemu, ali su djela koja su vas najviše proslavila ipak bile komedije. Tko vam je na području komedije bio ključni uzor?

— Dijelom također Krleža, bez obzira što on nije pisao komedije, ali ni moje komedije nisu zapravo komedije. One su zapravo na određeni način tragedije i u tim komedijama također je riječ o ljudskoj gluposti, primitivizmu s kojim se pojedinac sukobljava, ali je nemoćan da ga svlada. Upravo o toj temi razgovarao sam sa samim Krležom kad sam jednom prigodom bio kod njega. On je poznavao Hamleta iz Mrduše Donje pa smo govorili o Bukari i bukarizmu i o tome kako je to vječno i neuništivo. Vidim kako je taj razgovor Krleža zapamtio, jer nešto od toga razgovora ušlo je u knjige koje je priredio Enes Čengić — Razgovori s Krležom. Tu Krleža spominje mene i Bukaru, tako da smo se u tome na neki način našli na istoj liniji.

Iako u komedijama imam i drugih uzora i pisaca koje sam slijedio, moj je uzor u prvom redu Gogolj. U mojim djelima ima dosta gogoljevštine, a tu je neizbježno i utjecaj Shakespeareovih komedija, tako da se ne može govoriti samo o jednom utjecaju.

Sve su vaše komedije izrazito autentične po likovima i tematici, one su vezane uz vaš kraj i nadahnute susretima s ljudima. Stvorili ste izvoran, poseban i prepoznatljiv tip komedije...

— Svakako, ali ne treba to posebno naglašavati, jer to je zapravo samo ruho stvari. Ako sam htio prikazati univerzalnu problematiku putem komedije, i to realistične komedije, onda sam je morao locirati u poznati ambijent, među poznata lica, a gdje ću drugdje nego tamo gdje je meni najbliže. Prema tome, ono što čini autentičnost i izvornost tih komedija samo je vanjska strana, no one su na neki način mnogo važnijje po univerzalnoj tematici o kojoj govore. Neke od tih komedija s velikim su se uspjehom igrale u inozemstvu. Dakle, da je u mojim djelima presudno važan ambijent i govor, onda bi one negdje izvan toga područja bile nezanimljive, a nije tako.

— Sve zemlje bivšega socijalističkog sustava imale su hidroelektrane u Suhom Dolu i slične zablude. Stekli ste iznimno veliku popularnost upravo u Poljskoj...

— U Poljskoj gotovo da nema kazališta koje nije izvodilo Hamleta iz Mrduše Donje, a onda nakon toga i niz mojih komada.

Kako su izgledale vaše predstave u Poljskoj i drugim inozemnim produkcijama?

— Osobno, imam vrlo malo ima informacija o tome. Ni jednu od predstava u Poljskoj nisam vidio. Tada sam radio u školi i nezgodno mi je bilo putovati tako daleko i izostati toliko vremena, a kada sam bio slobodan, kazališta nisu radila.

Od svih stranih predstava vidio sam jedino predstavu u Beču, na kojoj je bio prisutan tadašnji austrijski predsjednik Kirchschläger. Predstava je bila izvedena u Bečkom Volkstheatru, a zvala se Hamlet in Unterschlamdorf.

Sjećate li se kako su Austrijanci uprizorili vaš komad? Kako je reagirala publika?

— Sjećam se vrlo dobro, jer je predstava bila vrlo dojmljiva. Zanimljivo je da se publika nije smijala onome čemu se smijala ovdje. Ovdje je bio najsmješniji odnos između Bukare i njegova ulizice Mačka, a Mačak je bio najkomičnije lice. Austrijance to nije posebno zaokupilo, jer je vjerojatno takav odnos poltronstva njima više-manje nepoznat u političkim odnosima. Njih je najviše zadivio odnos učitelja i te primitivne sredine, tako da je zapravo junak te predstave bio učitelj. Njima nije nepoznat problem intelektualca u primitivnoj sredini i njegov sukob s tom sredinom, pa je to bila glavna točka te izvedbe. Što se tiče scene i kostima, oni nisu imali nikakve veze s Dalmatinskom zagorom, nego je radnja bila smještena među lumpen-proletere iz predgrađa Innsbrucka.

Kakvi su bili glumci i režija?

— Glumci su bili fenomenalni, glumac koji je igrao profesora za tu je ulogu dobio neke nagrade, a redatelj predstave bio je ugledni Karl Paryla, nekadašnji suradnik Bertolta Brechta.

Jeste li uživo doživjeli neke reakcije na vaša djela koja su prevođena u inozemstvu?

— Da, kada je roman Ispovijedi karakternog čovjeka preveden na njemački, bio sam u Njemačkoj. Tamo je knjiga predstavljena na Frankfurtskom sajmu, a potom u Kölnu na radiju Deutche Welle. Na Frankfurtskom sajmu bila je to uobičajena promocija — skupi se desetak-petnaestak ljudi koji se tu slučajno zateknu. No, ovo predstavljanje na radiju Deutche Welle bilo je pompoznije, čak je prije promocije održan koncert na kojem su se svirale samo skladbe Dore Pejačević. Bilo je tu dosta naših ljudi, ali i dosta Nijemaca. Potom smo čitali ulomke koje sam ja odabrao, ja sam čitao na hrvatskome, a njemački spiker isti bi ulomak čitao na njemačkom. Ne znam njemački da bih mogao procijeniti prijevod, ali spiker je to tako glatko i uživljeno čitao, da mogu pretpostaviti da je i prijevod bio dobar!

Vaše predstave igrane su u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, od Slovenije do Makedonije. Je li bilo razlike u tome kako su se doživljavale?

— Ne, nije bilo razlike, gotovo posvuda jednako su doživljavane. Ja sam, recimo, gledao slovensku predstavu, gdje je Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja adaptirana kao da se događa među slovenskim seljacima, i to takozvanoga Vrlečkoga kraja oko Maribora i Ptuja, gdje se govori Slovencima smiješan dijalekt. Publika je jednako uživala u tome kao i ovdje. Makedonci su napravili istu stvar, tamo je pokojni Ilija Džukalekovski igrao Bukaru, ali tu predstavu nažalost nisam vidio. No, po onom što su mi ljudi rekli ona je imala isti odjek kao i predstava u Sloveniji. U Srbiji su postavili Mrdušu nešto kasnije. Odigrana je u Zvezdara teatru, a radnju su premjestili u Crnu Goru. Svi su likovi u predstavi bili Crnogorci, ali i svi glumci koji su igrali u predstavi bili su Crnogorci koji žive u Beogradu, kao Petar Kralj i Petar Božović.

Svojedobno ste bili vrlo aktivni i u Matici hrvatskoj. Možete li nam reći kako je u Šibeniku izgledalo osnivanje i rad Matice hrvatske i kako ste se vi u nju uključili?

— Ja sam zapravo bio jedan od osnivača Ogranka Matice hrvatske u Šibeniku 1963. godine. Ostali koji su u tome sudjelovali već su odavno mrtvi. Od osnutka bio sam stalno u upravnom odboru, ali sam uvijek izbjegao, iako su me često nagovarali, da budem predsjednik, jer ja naprosto nisam osoba koja bi mogla voditi ustanovu. Ali član Upravnog odbora uvijek sam rado bio, i to u kontinuitetu, sve do zabrane rada Matice hrvatske 1971. godine. Tadašnji predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Šibeniku Ante Batinica postao je vještica broj jedan. Njega se isključivalo iz Partije, a više nije smio predavati u školi, nego je premješten u knjižnicu. Ja nisam tada imao većih komplikacija jer su se oni zapravo okomili na one koji su posljednjih godina ušli u Maticu hrvatsku, a one koji su od osnutka bili članovi nije se diralo jer se smatralo da su oni ušli u Maticu iz kulturnih razloga, a ne iz političkih. Tako je mene staž u Matici na neki način štitio, ali svejedno sam se zamjerio Partiji u situaciji nakon što je Tito rekao da svi članovi Saveza komunista moraju napustiti Maticu hrvatsku. U zbornici Šibenske gimnazije svi koji su bili članovi Matice hrvatske govorili su: ja izlazim, ja izlazim! Ali ja sam rekao: ne izlazim! Zašto bih ja izlazio, ja sam nešto osnivao i zašto bih to što sam osnivao danas rušio? Ne dolazi u obzir! Neka onaj komu Matica hrvatska smeta izvoli Maticu ukinuti pa ću samim time i ja prestati biti član, ali ja je ne napuštam. To je bio moj prvi krimen, zbog kojeg se o meni raspravljalo.

Moj drugi krimen bio je taj što sam pri isključivanju Batinice iz Partije bio protiv toga i govorio sam protiv toga pokušavajući dokazati da Batinica nije ništa drugo radio osim onoga što mu je Partija, na čijem su čelu bili Savka i Tripalo, u ono doba zapovijedala. To je povuklo mnogo učenika da glasaju protiv isključenja, tako da je Batinica bio isključen sa svega dva ili tri glasa razlike. Potom su predstavnici političkih struktura pobjesnili na mene jer se umalo dogodilo da predsjednik Matice hrvatske ne bude isključen te su me optuživali da sam zaveo omladinu. Poslije, kad se taj Ogranak obnovio u samostalnoj Hrvatskoj, opet sam ušao u njega. Našli smo se u gotovo istom sastavu kao prije dvadeset godina, s tim da su neki članovi Upravnog odbora u međuvremenu umrli. Poslije toga više nisam aktivno sudjelovao u radu Matice hrvatske.

Što su vam bile ključne aktivnosti 1971. u šibenskoj Matici? Što vam se najviše zamjeralo?

— To je malo delikatno pitanje. Oni su to nazvali masovnim pokretom, jer se učlanjivalo mnogo ljudi i broj članova je bio porastao. To je bio vid nacionalnog buđenja, kao što je to zapravo bilo u svim Matičinim ograncima tog doba i zbog toga je bio glavni udar na Maticu hrvatsku. Nije nitko tamo odlazio rušiti državu ni bilo što slično. Na kraju krajeva, Partija je u to doba sve takve aktivnosti podupirala, osobito Savka i Tripalo, i nije to bila nikakva protudržavna djelatnost. Tek kad su oni pali, Matičina djelatnost proglašena je protudržavnom. Zato je bilo apsurdno što su Batinicu isključivali, jer on je zapravo služio Partiji. Na tome sam ja zasnivao njegovu obranu. Onda me tadašnji sekretar komiteta pitao da li ja znam da je u određenim trenucima i poslušnost zapravo krivica. Rekao sam mu da znam, ali onda se može bilo koga od nas pitati što je radio u to doba. Ako je netko bio na nekom mjestu, opet je slušao nekoga i provodio neku politiku.

Ogranak je nestao kada je zabranjena Matica hrvatska, a posljedice je ponajprije snosio predsjednik...

— Ostali su uglavnom sami izašli iz Matice hrvatske, ali bilo je nekih koji su i dalje bili vrlo aktivni, pa su i oni snosili neke posljedice. Među njima je bio i sada poznati umjetnik u štrajku glađu i nezavisni kandidat Josip Kokić.

Kada se nedavno obilježavala obljetnica Hrvatskoga proljeća, Radovan Stipetić napisao je da je Matica izigravala političku stranku, pa je sama kriva što je zabranjena. Možete li komentirati to mišljenje?

— U to doba Matica hrvatska bila je pokret koji je imao svoj program nacionalnoga buđenja, ali nipošto ne stranka koja je imala u programu rušenje vlasti Jugoslavije ili tako nešto. To nisu ni Savka ni Tripalo tada mislili, iako im je upravo to bilo imputirano.

Pisali ste dosta scenarija za filmove, poput Izbavitelja, Maršala i najvećega filmskog hita devedesetih, Kako je počeo rat na mom otoku. Televizija Zagreb proizvodila je svojedobno vrlo uspješne televizijske serije, no posljednjih godina ta je vrsta produkcije u stanovitoj krizi. Koje su serije u devedestima po vašem mišljenju bile najuspjelije?

— Teško mi je odgovoriti na to pitanje, jer ja televiziju jako malo gledam, a serije pogotovo. Znam da nemam toliko vremena da bih sustavno pratio epizode, a kako mi se ne da neku epizodu pogledati, pa onda neke preskočiti, onda u načelu ne pratim serije uopće, ni strane ni naše. Televiziju gledam samo kada je Dnevnik i kada ocijenim da na programu ima film koji bi me mogao zanimati. Ništa drugo me ne zanima.

Jeste li se družili i razgovarali s Miljenkom Smojom?

— Bilo je nešto druženja i razgovaranja s njim. Smoje je bio vrlo zanimljiv čovjek, dugo smo razgovarali u nekoliko navrata, ali on je već tada bio jako star i teško se kretao. Nije imao više volje ni energije, i već je bio pri kraju života. No, duha mu nikad nije nedostajalo. Sjećam se da me jednom Boris Dvornik doveo na snimanje neke televizijske drame. Bila je riječ o adaptaciji za televiziju, a ja sam prema Kalebovoj priči trebao napraviti televizijsku dramu. Drama se snimala na Murteru, Smoje je tamo došao kao gost i malo smo popričali za stolom. Nisam ni shvatio da on pravi intervju sa mnom, jer niti je što zapisivao, niti je što snimao, i mislio sam da razgovaramo samo privatno. No, u sljedećem broju novina izašla je cijela reportaža o tom snimanju i o meni i tamo je pisalo sve što sam mu govorio. On je sve što sam mu rekao zapamtio i, kad je došao kući, sve je stavio na papir. Nije mu trebala ni bilježnica ni diktafon.

Bili ste nekoliko puta i u žiriju Marulićevih dana. Recite nam nešto o suvremenoj hrvatskoj drami. Kako ocjenjujete njezinu kvalitetu i u kojem se smjeru ona kreće?

— Teško je dati neku definiciju suvremene hrvatske drame, ali moram reći da mi se, u dva navrata što sam pratio Marulićeve dane, svidjela jedna jedina drama, a to je Otac Elvisa Bošnjaka. Ona je pretprošle godine dobila i nagradu. Prošle godine bili smo pred dilemom da li uopće nagraditi predstavu ili reći da se nagrada za predstavu u cjelini ne dodjeljuje. Onda smo vagali posljedice jednog i drugog, jer na kraju krajeva od svega toga nešto je ipak manje loše. Pri glasovanju ipak je odlučeno da se nagrada dodijeli te je dodijeljena čisto matematičkom operacijom zbrajanja ocjena. Zanimljivo je bilo da je, kada smo već trebali nešto izabrati, svatko imao drugi prijedlog. Nisu postojala dvojica članova žirija koji su predložili istu predstavu. Svi su prijedlozi razmatrani i onda je nagrada dodijeljena predstavi koja je dobila najveći broj bodova.

Kako se kazalište danas odnosi prema originalnom tekstu?

— Što se tiče hrvatskoga teatra, mogu reći da se on sve manje i manje i gotovo uopće više ne oslanja na dramsku književnost. Dramska književnost u teatru više ne znači ništa. Brojne predstave nastaju ponekad čak i iz same glumačke improvizacije na sceni, pa se onda to na neki način oblikuje, a da ne govorim o predstavama koje se zasnivaju na pokretima. A ako se netko i prihvati klasičnoga dramskog djela, onda ga toliko iskasapi da to više ni sam autor ne bi prepoznao. To je jedan od razloga zbog kojeg sam i ja izgubio volju da pišem za teatar. Teško bih sada i našao nekoga tko bi bio zainteresiran da postavlja ovakve stvari kakve ja pišem i kakve sam pisao. Doduše, mogao bih opet napisati komediju i vjerujem da bi to Kerempuh ili Komedija izveli, ali meni se više ne pišu komedije, o tome je riječ.

Sličan je slučaj i s vašim sinom, koji se nakon dvije vrlo uspješne komedije odlučio za dramu...

— Za filmskoga je redatelja dobro da mijenja filmske žanrove, jer to i holivudski redatelji rade. Ja sam se malo zasitio toga. Na kraju krajeva, napisao sam dvadeset i tri dramska teksta od kojih su većina komedije. No, pritom ima još jedan nezanemariv čimbenik, a to je što smijeh za mene ima smisla samo ako oslobađa. Ono što je zapravo bitno u slučaju Hamleta u Mrduši Donjoj i mojih komedija toga tipa jest da se publika smije nečemu na sceni što se inače ne usuđuje glasno reći niti izraziti na bilo koji način. U mojim se komedijama u komičnom obliku izražava upravo to neizrecivo i onda to djeluje oslobađajuće. Smijeh ima smisla kad je povezan sa strahom i kad oslobađa od straha. Danas se bilo čemu čovjek može rugati bez ikakva straha i više nema oslobađajućeg elementa. Drugim riječima, komedija može nasmijavati publiku, ali i vic može nasmijavati publiku.

Znači li to da satira u Hrvatskoj doista izumire?

— Da, komedija sve više postaje neka vrsta vica, anegdote... A da ne govorimo o tome da se veće komedije događaju u našem današnjem životu u Hrvatskoj nego što ih pisac može napisati i izmisliti.

U posljednje ste se vrijeme usredotočili na romane, i to vrlo opsežne. Nakon romana Ptice nebeske (1990) i Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1996) prošle godine napisali ste roman Astaroth, a ove godine Državu Božju 2053. Taj vaš novi roman na četiristo stranica orvelovska je vizija budućnosti Hrvatske, u kojoj se vidi i utjecaj 1984., Fahrenheita 451 i ostalih futurističkih djela, pa i vaše knjige prema kojoj je Krsto Papić snimio Izbavitelja...

— Mogu čak reći da sam se poslužio istim receptom koji je primijenio Bradbury i Truffaut u svom filmu, a to je glavni junak režimski čovjek, koji malo-pomalo uviđa da je taj režim i taj sustav u suprotnosti s izvornim Kristovim učenjem i načelima te mu se onda počne suprotstavljati, da bi na kraju postao buntovnik protiv režima. Taj recept stoji, no meni je važniji cilj bilo upozoriti na nešto drugo, a to je da se u budućnosti nema dogoditi ništa novo, nego se može samo ponoviti ono što je već bilo u povijesti, dakako u nekom tehnički sofisticiranu obliku. Čak se i srednji vijek može obnoviti. To je moja osnovna postavka i to sam napomenuo na samu početku. Ne proričem da će se to Hrvatskoj dogoditi, jer na kraju krajeva nitko ne može znati što nas čeka za pedeset godina, nego je moje djelo fikcija koja samo želi upozoriti na tu činjenicu, da se u budućnosti može dogoditi što je već bilo, pa i srednji vijek. Još nešto je važno, a to je sadržano u završnici romana, da je svaka vlast i svaka potreba da se vlada drugima obijest duha.

Pogledajte što taj glavni junak govori čak i kad padne taj režim i kad se uspostavlja demokracija, on u tim demokratskim liderima koji idu na izbore i natječu se opet vidi istu tu obijest duha koja je bila i prije, ali je ta obijest duha povezana s lukavstvom. Za razliku od one obijesti diktatora, kad je bila povezana s ludilom, u njih je to lukavstvo, jer su se dosjetili načina kako će dulje vladati i kako će pobrati pohvale za svoju taštinu jer su demokratičniji. Zato on i napušta sve i odlazi u samoću.

Pročitavši vašu novu knjigu, mogu reći da ona, iako je na prvi pogled kritična prema religiji, u biti bez ikakve sumnje afirmira prave kršćanske vrijednosti, a osuđuje sve one koji se krščanstvom nemoralno služe, koji su pod krinkom njegove vjere htjeli vladati, porobljavati i iskorištavati druge.

— Upravo tako i zato se glavni junak na kraju romana i pokloni pred običnim drvenim raspelom, koje nije simbol ničije moći, nego samo izraz duše koja pati. Prema tome, glavni junak istinski je kršćanin kojem treba vremena da sagleda kako je sve oko njega suprotno izvornu Kristovu učenju. U svakom slučaju, također držim da sam napisao duboko kršćanski roman, koji nije protiv vjere, nego protiv svega negativnoga što u praksi iznevjeruje njezinu bit.

U novoj knjizi pisali ste o ljudima koji žive na tuđi račun, bogatim udovicama koje su se oslobodile muževa, onima koji novcem dolaze do položaja u uredu predsjednika i sl. Čini mi se da ste išli u sve segmente društva da biste raskrinkavali nemoralne pojave...

— Kada čovjek izmišlja nepostojeći svijet, onda mora voditi računa o mnogo stvari, jer to je zamišljena država kakva ne postoji i mora se u njoj pokazati kako sve funkcionira, od svakodnevnog života, vojske, policije, sudstva, do predsjedničkih dvora, vanjske politike i odnosa s Vatikanom. Sve se to treba na neki način zahvatiti. To se ne može učiniti jednim likom i zato sam uzeo dva glavna junaka, a onda pored njih i niz drugih likova, jer jedino je tako moguće stvoriti fresku, mozaik, složenu sliku u kojoj ima mnogo sudbina koje se međusobno isprepleću. Naravno, tu se ništa ne događa što se nije već i u prošlosti događalo, a ja sam uvjeren da će se nešto od toga dogoditi baš tako i u budućnosti. Ma kakva bila Hrvatska za pedeset godina, opet će u njoj biti svega onoga čega je bilo i čega sada ima. Ništa se novo neće dogoditi u međuljudskim odnosima.

Ja pamtim vrlo dobro kako je izgledao ovaj naš svijet prije pedeset godina, i Zagreb i Šibenik, i mogu vam reći da se vrlo malo toga promijenilo. Svega što imate danas imali ste i prije pedeset godina, osim možda jedne jedine stvari — nije bilo računala i ostale tehnike, ali ljudi i njihovi odnosi su isti.

NZMH je objavio vaš predposljednji roman, koji je doživio veliki uspjeh. Zašto ste se odlučili za novog izdavača?

— NZMH je objavio ne samo Astaroth, nego i Pukotine« i Kockanje sa sudbinom. Roman Država Božja 2053. ponudio sam Nakladnom zavodu Matice hrvatske, čiji se direktor Niko Vidović dugo kolebao, ali ga nije odbio. No, u međuvremenu se dogodilo da sam Sysprintu postao dužnik, pa sam kao naknadu ponudio svoj roman. Dakle, stjecaj okolnosti natjerao me da roman dam drugom izdavaču da bih riješio jedan problem poslovne naravi.

Pišete li sada nešto novo ili se odmarate?

— Već odavno pišem novi roman. To bi trebao biti horor, povezan sa suvremenošću, nije ni budućnost ni prošlost. Više od pola radnje događa se u spilji. Malo je rano o tome govoriti, jer je tek u početnoj fazi.

Dugo ste godina radili u Šibenskom kazalištu, u kojem su sad intenzivnije krenule premijere. Sada će biti praizvedeno djelo Sergeja Mioča Miss universal. Kakvo je stanje u šibenskom kazalištu?

— Šibensko kazalište živi onako kako već dugi niz godina živi. Ono nije profesionalno i jedino što se može raditi jest upravo ono što se danas radi, dakle amaterske predstave za koje se može procijeniti da će zanimati publiku. Više od toga ne može se napraviti, iako se ponekad ide na nešto više i angažira glumce i redatelje izvana, no to je rijetko. Jednostavno, nema sredstava da se to plati.

Fascinantno je da je u Šibeniku svojedobno bilo ne samo kazalište nego i opereta, a izvodile su se i velike Verdijeve opere u istoj zgradi, koja se tada zvala Teatro Mazzoleni, o čemu je »Vijenac« pisao pri otvaranju obnovljene zgrade...

— Kada je Teatro Mazzoleni osnovan u devetnaestom stoljeću, on nije imao vlastitog ansambla, nego je onda radio isključivo na osnovi gostovanja. No, onda su gostovanja bila drukčija, nije to bilo kao danas, kada netko odigra predstavu i ode, nego bi glumačka družina koja bi došla tu zasjela i mjesec ili dva izvodila cijeli svoj repertoar. Ta je zgrada starija od zagrebačkog i splitskog HNK, to je možda najstarija sačuvana izvorna kazališna zgrada koja je još aktivna, ako se izuzme hvarsko kazalište, koje je više muzej. Starije je jedino kazalište u Osijeku za godinu ili dvije, ali ono ni približno ne izgleda onako kako je izgledalo kad je sagrađeno, nego je dvaput rušeno i iznova građeno. U Šibenskom je kazalištu sve sačuvano autentično, točno onako kao što je bilo kada se prvi put otvorilo 1870. godine.

Razgovarao Zlatko Vidačković