Nasilju nije kraj

Nasilju nije kraj

Narcisoidni Moore na jedno će rame staviti kameru, a na drugo pušku, kako bi reklamni trik bio što efektniji

Hrvatski distributeri zaziru od dokumentarnoga filma kao da je riječ o gubavcu. Riječ je naprosto o žanru koji u nas nije nikad mogao računati na veliki komercijalni uspjeh, osim ako se temi ne pristupa s mnogo senzacionalizma i britke ironije, kao što je to slučaj s Mooreovim precijenjenim, ali simpatičnim dokumentarcem, koji se prethodno morao komercijalno dokazati na američkom tržištu. Čak i tada, domaće distributerske kuće dokazuju nam da nemaju mnogo smisla za tajming, jer se njegova premijera trebala dogoditi još u ožujku, dok publika nije zaboravila Mooreov oskarovski one man show, u kojem je potrošio sve raspoloživo verbalno streljivo kako bi se obračunao s Bushom. Za to mu nije bila potrebna nekakva velika hrabrost, jer on ionako pripada onoj holivudskoj struji kojoj nije stalo da svoj bušizam dobro utrži, živeći u nadi da će joj se u bliskoj budućnosti dogoditi nekakav bruckbuster.

Opasna granica

No, dok je Mooreov dokumentarac doživio zavidni uspjeh na američkom box-officeu, drugi su se morali zadovoljiti ograničenom distribucijom u art-kinima, kao što je to bio slučaj s Gusom van Santom (Elephant) i Chantal Ackerman (De l’autre cote), čiji sam dokumentarac vidio u Cannesu samo dan prije novinarske projekcije Ludih za oružjem. Oni su u svom baratanju motivom nasilja otišli korak dalje, premda se njihove tematske opsesije bitnije ne razlikuju od Mooreovih, dok ispisuju tragične eseje o američkoj opsesiji oružjem. Jer, baratanje motivom nasilja Chantal Ackerman nema nikakva tematska ili skandalozna obilježja. No, njezin zastrašujući prizor u kojem uokviruje prijeteću poruku američkih desničara (»Zaustavite val nasilja! Našu su zemlju uprljali stranci!«) ispisanu na panou postavljenom u pustinjskoj vukojebini pored žičane ograde koja dijeli Kaliforniju od Meksika, ostavlja gorak okus u ustima. Jer, dok Moorea opsjedaju brojne dileme o kojima se najčešće raspravlja za dosadnim okruglim stolovima s temom nasilja, pri čemu ne daje konkretne odgovore, Ackermanova nam posredno i nenametljivo, ali daleko inteligentije, nudi odgovor u obliku osamljena prijetećeg panoa, koji Moore nikad nije uspio uočiti.

No, dok Ackermanova voli (dokumentarni) film, Moore voli Moorea. On mora biti prisutan u svakom kadru svog energičnog dokumentarca kao njegova megazvjezdana atrakcija. Ackermanovoj i van Santu dovoljna je kamera na ramenu. Narcisoidni Moore na jedno će rame staviti kameru, a na drugo pušku, kako bi reklamni trik bio što efektniji. On nas tijekom svoje misije pokušava i informirati, i zabaviti, i iživcirati (za razliku od, recimo, velikog van Santa koji nas je u baratanju identičnim motivom pokolja u školi Columbine tek iživcirao).

Artikulacija osjećaja mase

Moore vješto podilazi publici i zna artikulirati osjećaje masa. No, njemu nisu dovoljni samo razgovori s prijateljima s kojima se ubojica zabavljao uoči pokolja u lokalnoj kuglani, nego usoredno pokušava povezati domaće i međunarodno nasilje, navodeći da se pokolj dogodio isti dan kada je NATO bombardirao Srbiju. Povrh svega, tvrdi Moore, većina stanovnika Littletonea zaposlena je u obližnjoj Lockheedovoj tvornici. Dakle, ako očevi provode čitav dan u tvorničkoj hali sastavljajući nuklearne projektile, sinovi vjeruju da nema ničeg lošeg u ubijanju ljudi (s tom premisom bih se donekle mogao složiti, koliko god se ona naizgled doimala paranoidno).

Najljepši trenuci Mooreova filma ipak se ne kriju u autorovu opsesivnu bavljenju pčelama ubojicama, slučajem Y2K, Marilynom Mansonom ili padanju u lokalpatriotske skute omljene mu Kanade, nego u duhovitom animiranom segmentu s brbljavim metkom. No, njegov razgovor s Charltonom Hestonom, kojeg je namamio koristeći se doživotnim članstvom u opskurnoj NRA, trebao je funkcionirati kao vrhunac, iako je u pametnijega gledatelja tek mogao proizvesti osjećaj sažaljenja prema autorovu sugovorniku, skrhana Alzheimerovom bolešću. A što se pak tiče Mooreovih dilema, možda bi odgovore trebalo potražiti u prekrasnom dokumentarcu Chantal Ackerman i onim prljavim strancima.

Dragan Rubeša