Na pragu čekaonice

Na pragu čekaonice

U glumačkoj postavi nema slaba mjesta, a mora se istaknuti da i u samu tekstu i glumi postoji nekoliko zaista sjajnih mjesta

Doktor ludosti Fadila Hadžića nije bio na ovogodišnjoj Puli. Bez obzira na razloge, šteta, jer ako i u čemu drugome, bio bi konkurentan u pogledu glumaca. Cijeli film u potpunosti se oslanja na Fadilova kazilišno-komediografsko-satirična iskustva. O tome svjedoči niz čimbenika: aristotelovsko trojedinstvo, dominacija dijaloga i, dakako, u skladu s tim, vizualna jednostavnost, svedenost vizualnog izraza na glumicu ili glumca zatvorena između srednjeg i krupnog plana. Načelno, vrlo dosljedno u odnosu na ogoljeni prostor u kojem se zbivanje odvija.

Prava filmska režija

Čekaonica je organizirana kao i kazališna scena: nekoliko stvari: stolić, ormar, sjedalice, dominantno figurativno slikarstvo na zidu. U sredini mnogo mjesta za kretanje glumaca. Ali, istodobno, čekaonice privatnih liječnika tako ili slično i izgledaju. S jedne strane tzv. apstraktni, prazni prostor kazališne scene, s druge gotovo dokumentaristički, autohtoni, vjerojatni, dakle filmski prostor. Sklad postoji i vidljiv je. Ključna je stvar da unatoč oslanjanju na kazališna iskustva Hadžićeva režija nije kazališna. Slobodan Trninić dobro je izvukao sve krupne, pa čak i superkrupne planove glumačke postave. Zapravo, cijeli film gotovo je u potpunosti izgrađen u montažnom sustavu plan-kontraplan, i to vrlo dinamično, pa film niti u jednom trenutku na toj razini ne gubi na ritmu. U tom je smislu koncept proveden vrlo precizno i konzekventno. Čini mi se stoga da griješe ili brkaju pojmove oni koji Hadžićevo oslanjanje na dijalog, tekst i glumce tumače kazališnim filmom. Svi ti elementi jednako su filmski kao i kazališni. Dakako, ako se sve događa u jednoj sobi, prirodno je da postoje tzv. ulasci i izlasci, ali ključna je stvar što u filmu ne dominira kamera postavljena u položaj idealnoga promatrača, već neprestane, dinamične promjene horizontalnih kutova kamera, po mom mišljenju, montažno vrlo dobro i tečno zaokruženi.

Ono što jest kazališno, iako za to nemam pravih argumenata, jest ekstrovertiranost, drugim riječima, visoka razina komunikativnosti, jasnije rečeno, razgovorljivost i brbljivost te podjednaka elokventnost svih likova. Iako ih objedinjuje slična stvar — redoviti dolasci psihijatru — oni su samo u ideji različiti, u jezičnim, verbalnim gestama gotovo su isti. A kad su u konceptu različiti, a na verbalnoj razini isti, onda su to više reprezentanti no živi ljudi. No, ono što Fadila Hadžića spašava u ovom smuslu od ozbiljne zamjerke jest njegov izbor glumaca, koji su uz to još odlični. I tu se Hadžić također pokazuje kao filmski redatelj, jer, izbjegavajući jaču, npr. dijalektalnu karakterizaciju likova, koja bi mu mogla donijeti problema s povampirenim lokalistima, različitost likova gradi ponajprije na njihovoj fizičkoj pojavnosti.

Gorka komedija

I upravo je to također filmsko: ono izvanjsko, fizičko, vidljivo u detaljima, u mimici, što je nemoguće u kazalištu, otkriva već polovicu onoga unutrašnjeg. Odlični primjeri za to su Žarko Potočnjak i Elizabeta Kukić. Sa svojim uskim, gotovo asketskim licem, velikim ustrašenim očima, začešljanom kosom koja podcrtava izražajnost lica i rekvizitom koji mu smiruje ruke, Potočnjak je savršen kontrast Elizabeti Kukić, tjelesno dominantnijoj ženi, sigurnoj u sebe, ironična pogleda i suprotnih mikrofacijalnih pokreta. I oboje, a to je vrlo dobro, odlično rabe psovke. Zapravo, u glumačkoj postavi nema slaba mjesta, a mora se istaknuti da i u samu tekstu i glumi postoji nekoliko zaista sjajnih mjesta. Dokor ludosti crna je i gorka komedija i, dakako, psihijatrijska čekaonica mjesto je na kojem se svi najvjerojatnije nalazimo.

Jedina je zamjerka možda sam kraj filma, ali ne zbog fotografija hrvatskih vođa, nego zbog nečeg drugog (Tom Kurelec će mi opet reći da režiram svoj film). Sama me situacija podsjetila na Anđela uništenja Luisa Buńuela. Možda bi bilo bolje film završiti upravo na njegov način: jednostavnom nemogućnošću volje svih da izađu iz čekaonice, da se pomaknu, da prođu kroz vrata. Ta duševna nepokretnost, stvaralačko mrtvilo, možda je temeljnim znakom depresije. U Buńuela buržoazija ne uspijeva prijeći prag crkve, Hrvati prag psihijatrijske čekaonice. No, bez obzira na to, lijepo je bilo ponovno vidjeti Borisa Dvornika.

Dario Marković