Vijenac 254

Fotografija

Iz zbirke hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb: Željko Car

Množina toplih tonova

Iz zbirke hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb: Željko Car

Množina toplih tonova

Željko Car rođen je 1950. u Nišu. Gimnaziju završava u Đurđevcu, a godine 1975. Pravni fakultet u Zagrebu. Osim rada u struci, od godine 1995. bavi se i obrtnički fotografijom.

Fotografira od petnaeste godine, još iz gimnazijskih dana. U vremenu od 1965. pa do 1984. objavljuje više od šesto fotografija u »Večernjem listu«, »Vjesniku«, »Studiju«, »Studentskom listu«, »Bjelovarskom listu«, »Glasu Podravine«, »Plavom vjesniku« i »Sportskim novinama«. Više od dva desetljeća bavio se i novinarstvom pa je tako u to doba u središtu njegova interesa bila reporterska fotografija. Za izložbenu fotografiju odlučuje se od godine 1981, kojom se bavi do današnjih dana.

Član je Fotokluba Podravka u Koprivnici od godine 1984, gdje je sve do 1990. jedan od najaktivnijih članova toga kluba. Gašenjem toga kluba jedan je od osnivača Fotokluba Đurđevac u Đurđevcu (danas Fotoklub Drava) godine 1997.

Sudjeluje na više od dvjesto izložbi fotografije, u zemlji i inozemstvu, gdje osvaja niz vrijednih nagrada i priznanja. Sudjelovao je na desetak likovnih kolonija i fotoradionica diljem Hrvatske. Održao je i devet samostalnih izložbi fotografije. Danas surađuje u časopisima »Hrvatski zemljopis« i »Hrvatska vodoprivreda«, kao i u putnoj reviji Hrvatskih željeznica »Euro City«, zbog čega je i otvorio fotografski obrt.

Godine 1998. dobitnik je Povelje Grada Đurđevca za postignute rezultate i prinos razvoju fotografije kao tehničke i umjetničke discipline u tom dijelu Hrvatske. U svibnju 2001. u fotomonografiji Podravina i Prigorje objavljeno je dvjestotinjak njegovih fotografija.

Danas živi i radi u Đurđevcu.

Vladko Lozić

slika

Pojava Željka Cara u fotografskoj situaciji Hrvatske sredinom sedamdesetih godina označila je afirmaciju svježijega pristupa fotografskoj slici, sadržana u neposrednom odnosu čovjeka i okoline, u kojem je fotograf i kroničar i komentator. Suprotno mnogim, a kojih su ostvarenja pratila likovnu modu vremena, on sâm donosi novo, slike koje nisu samo »nešto lijepo i oku ugodno«, nego su u svojoj sadržajnosti prepune poruka, a upravo te poruke uravnotežuju odnos između izraza i sadržaja. Čvrsta veza između ideje i realizacije čini njegove likovne interpretacije potpuno jasnim.

I kad spoznamo i prihvatimo maštovit svijet, viđen kamerom Željka Cara, uviđamo kako njegova istina u jednom kratkom trenutku biva i našom istinom. Njegova vjera u ono što radi čini ga sposobnim da se potpuno prepusti ostvarenju cilja, siguran kako samo svojom dosljednošću može promatraču ponuditi ono najbolje. Ponovni susret s njegovim slikama bio je za mene, zahvaljujući i vremenskom odmaku, pravi doživljaj. Shvatio sam kako listam slike sjajna fotografa, ali i pripovjedača koji inteligentno zbori o mnogim temama našega vremena. Mnoge od njih potječu iz njegova osobnog iskustva, iz njegova uistinu dinamičnog življenja, ali im neće nedostajati ni ona topla i poetska strana, koju će dosegnuti množinom toplih tonova u gotovo svakom od svojih djela.

Koliko je stvarne koristi njegovo stvaralaštvo donijelo našoj fotografiji, zaista nije upitno. I unatoč nekim nastojanjima da se njegov rad podijeli u nekoliko vremenskih i tematskih cjelina, danas je vidljivo kako je to zapravo posve nepotrebno. Njegove reporterske fotografije imaju isti učinak i značenje kao i one koje će proizvesti nakon osamdesetih godina. Ljudsko je to značenje, trenuci su to čovjekova života, njegove nazočnosti u svakodnevici. Množina složenih značenja unutar velikoga misaonog i likovnog opusa, djela nastala na obilju životnih činjenica.

Zdenko Kuzmić

Vijenac 254

254 - 27. studenoga 2003. | Arhiva

Klikni za povratak