Ljubav je Bol

Ljubav je Bol

Ivica Jakšić Puko umjetnik je svestran kao švicarski nož, optimist koji nije lišen realizma i satire, veselje svijeta, a u srcu mu je — Bol

Premda si u Bolu kulturna institucija i nacionalno blago, molim te, predstavi se čitateljima »Vijenca«?

— Razlog mog opstanka je upravo to što nisam institucija ni u Bolu, ni u Splitu, a boga mi ni u Zagrebu. Ni kulturna, ni politička — premda se bavim kulturom i politikom. Institucije su trome, neučinkovite — i ne znaš koje su gore: vladine ili nevladine. Nisam dakle institucija, nego pojedinac, možda tek jaki pojedinac — što želim i svima vama. Kad nisam pojedinac, sam (ovo sam ide uvijek uz faktor x — kako to zovu genetičari, odnosno, po meni, Božanska iskra) onda radim s više ljudi, više pojedinaca koji imaju svoju osobnost, svoj pečat (timbar). Na tim principima funkcionira i kazališna skupina kojoj sam na čelu: Multimedijalna artistička skupina za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu ŠuŠur Bol. S tom skupinom, koja broji od jednog do četrdeset i više članova (što zavisi o projektu) ostvario sam (ostvarili smo) tridesetak karnevala (politički teatar), petnaestak uličnih nastupa (mentalna higijena, fizikalna terapija, brza prehrana...), primjerice Premještanje plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura (akcija), Viroza party (skakanje u virove iza katamarana) i od 2000. do 2004. trilogiju: Gujin rode, Svi smo mi judi i Apokalipsa (moderno pučko prikazanje).

Spomenuo bih još slikarsko-skulptorski izlete: Ribe, školjke i rakovi, Ratni muzej, Muzej Zlatnog rata, Muzej kamena, Prozofoni (ogledala), Predziđe ribarstva, Mape show, All that wind surfing, Bolske čunke, Genetski modificiran Zlatni rat, Škoj; pjesničko književne izlete: Put od križa, Čovik, Gujin rode, Zlatni kalendar, Samer tajm Ex katrida (kolumna u »Slobodnoj Dalmaciji« — Pomet) i još desetak neobjavljenih knjiga.

Glazbeno-pjevački izleti bilisu Ima jedno misto, Zlatna punta Zlatnog rata, Tankešen her Genšer, All that tennis, Cimer fraj... i 16. studenoga (prije izbora 2003) demo single Jebe mi se za sve stranke — što želim i vama.

Što ti imaš od Bola, a što Bol od tebe?

— Bol mi omogućuje mnogo manju količinu izgubljenog vremena nego bilo koji veliki grad. A što Bol ima od mene? Bol ima mene — i još tisuću i često raznih i Bogu hvala, različitih (ljudskih) potencijala.

Što bi bilo od tebe da si se rodio, recimo, u Daruvaru?

— Ako sam (a jesam) rođen u Bolu na Braču, a ne u Daruvaru — to znači da Daruvar, New York ili Moskva, već imaju svoje, drukčije, Jakšiće i drukčije potentne ljude, od kojih samo što nije nastalo nešto dobro — ja u to vjerujem.

Samer tajm je po mom skromnom mišljenju odlična knjiga poezije bogata duhom, napisana na najnevjerojatnijim jezicima, od bolskog idiolekta do makaroniziranih svjetskih jezika. Je li turistički pritisak ikako utjecao na bolski?

— Turizam je izvedenica od turskie riči tur — ča znači guzica. A ako se od stokie izvodi stočarstvo, od države državljanstvo, to znači da turizam ni turizam. Nego guzičarstvo.

Na kojem jeziku si sanjao tijekom galebarskih sezona?

— Pazi. U knjizi Samer tajm opisuju se moji susreti s raznim ženama svijeta (galebarstvo?) što je samo povod da bi se na kraju svakoga susreta (pjesme) progovorilo o ekonomsko političkom stanju u našoj državi, koje je takvo kakvo jest. I mijenja se. Ali sporo? (Sporo!) Bojim se da će Samer tajm biti aktualan za nekih deset-dvadeset-pedeset godina.

Možda mi je promaklo, ali čini mi se da u zbirci o seksu nigdje nisi spomenuo sidu. Kako to?

— Nisam spomenuo sidu. Ona se čita između redaka. Nisam nigdje, eksplicite, spomenuo ni seks. Jer naprosto: čemu spominjanje seksa u zemlji u kojoj su svi od 1990. do danas uglavnom... A da ne govorimo o onom prije 1990.

Kakva je zima u Bolu?

— Zima u Bolu? Da, mogao bih napisati zbirku poezije Vinter tajm što bi opet bio Samer tajm, jer zima u Bolu uglavnom je sjećanje na ljeto. U Bolu, kao i na svim otocima, ne postoji: proljeće, ljeto, jesen, zima. Postoji samo ljeto i zima. Prođe ljeto, dođe zima, prođe zima dođe ljeto. O tomu pišem u zbirci Škoj koja izlazi u siječnju — kod istog izdavača kao i Samer tajm — Optike Ghetaldus. Zima osim što je sjećanje na ljeto — za mnoge, meni znači vrijeme pojačane kreativnosti, vrijeme većega posvećenja radu.

Projekt na kojem sada radim zove se Atlantida 2005. Najmodernije opremljen stan, kuća jednokatnica s potkrovljem, smjestit će se u kavez od željeznih rešetaka (64 kvadrata), te će se potopiti u more kod Zlatnog rata na dubinu od 25 m. Ispred kuće je, dakako, najnoviji Mercedes.

Razgledavanje (brod sa staklenim dnom), ronjenje, fotografiranje, snimanje — trajat će osamnaest mjeseci, nakon čega se okamenjena kuća vadi iz mora te se izlaže u Splitu, Zagrebu, New Yorku, Moskvi, Tokiju...

O Atlantidi 2005 radit će se fotografije (razglednice) film, napisat će se knjiga... A u predgovoru knjige stajat će: »Prastara civilizacija Atlantida, na vrhuncu razvoja, potopljena je kataklizmom! Hoće li naša civilizacija ’Nova Atlantida’ doživjeti istu sudbinu? Ova knjiga samo je upozorenje!«

Evo dakle i odgovora na ono prvo pitanje o nacionalnom blagu: nacionalno je blago sve ono što se stotinama godina brižljivo čuva — da bi nestalo na kraju — ili čak prije. Stoga: čuvajmo (i sačuvajmo) čovjeka, to je jedino nacionalno blago — i nikad ne nestaje. Ja barem u to vjerujem. Nama ostaje dakle sebe i druge činiti boljim — to je već savršeno. A ništa savršeno / dobro ne propada. Ni prije, ni sada, ni poslije — pa makar se to poslije — na kraju — zvalo (k)raj!

Je li to vaš konačni odgovor? Jedino nacionalno blago je raj?

— Da, to je moj konačni odgovor.

Razgovarao Kruno Lokotar