Koliko mainstream(a)?

Koliko mainstream(a)?

Časopis »Kazalište« ipak jest obvezna lektira svakoga takozvanog kazališnog poslenika i mjesto razmjene kazališnih i teorijskih pogleda

Na početku treba reći da se publika, ona rijetka kojoj je do kazališne periodike u Hrvata stalo, uglavnom slaže u ocjeni da je časopis »Kazalište« dobrodošla tiskovina, koja barem pokušava nadoknaditi nedostatak sustavnoga mišljenja i pisanja o kazalištu u nas. Umjesto nabrajanja dobrih strana, u što se može uvjeriti svatko, čitanje novoga dvobroja ovoga dvobrojnog polugodišnjaka može biti i kritičko, za što također građe u opsežnih više od tri stotine stranica ne nedostaje.

I zaista, kao da su se u prvoj polovici godine u Hrvatskoj zbile samo četiri dramske premijere (Kamov, smrtopis, Pomet Marina Držića, Nevjesta od vjetra i Varijacije o smrti). Kao da, na primjer, &TD nije napokon izbacio kvalitetnu predstavu, da nije malo čudo što je studentski dramski prvenac, nakon hvaljene premijere, pokupio i većinu nagrada na jednom festivalu, ili kao da uprizorenje Geneta nije diglo u jednom zagrebačkom kazalištu buru kompleksniju nego što je to bilo nekoliko medijskih osuda ksenofobije jednoga dijela domaćeg glumišta.

Problematične vrijednosti

No, to je tek početak. Ako se i ne može prigovoriti određenim prilozima, jer svi oni jesu legitimni teatrografski materijal, može se imati određene zamjerke na sam koncept mainstream časopisa kao što je »Kazalište«. Jedan je od prvih očito nepromjenjiva pozitivističko-pozitivna intoniranost — u »Kazalište«, naime, kao tema ne ulazi ništa što nije prethodno promišljeno i domišljeno kao pozitivno, kvalitetno i pravolinijsko. U suprotnom, složi li se uredništvo, napast će se zajednički, kao što je to slučaj s obljetničkim tematom o Dramskom kazalištu Gavella. U rijetkim slučajevima prelaženja granica mainstreama domaćega kazališta ugrađen je i osigurač. Dopustit će se tako ravnatelju kazališta i autoru Slobodanu Šnajderu da hvali produkciju Kamov, smrtopis, da bi nekoliko stranica dalje, u prilogu urednice časopisa Ane Lederer sa savjetovanja Suvremena hrvatska drama: kazalište, mediji, proza, održana u veljači ove godine, stajala ocjena da u Šnajderovu mandatu u ZKM-u nije došlo do prevratničkih estetskih posljedica bilo koje vrste.

S druge strane, razmjena različitih pogleda zanimljivija je od još jednog ispitivanja poetike Lade Kaštelan, teoretiziranja o ženskom glasu u teatralizaciji proze Julijane Matanović ili dijeljenja packi onima koji desetljećima ne shvaćaju koliko je Čaruga Ivana Kušana važan i dobro napisan komad. Zanimljivo je da pritom Sanja Nikčević nikako da kaže i nešto o posljednjoj izvedbi te zaista dobre komedije, no ne i tako snažne satire. Zato s emocionalno i istinosno teških tema treba prijeći na zaista kvalitetne tekstove u novom broju »Kazališta«.

Poneko iznenađenje

Ovaj put iznenađuje rubrika Aktualnosti, i to ponajprije zbog definitivno najzanimljivijih priloga ovoga dvobroja, teksta Epitaf kazališnom oktobru Lukasza Drewniaka prenesena iz poljskog časopisa Dialog. S dva primjera, Mejerholjdove agitpropovske teatralizacije cijeloga kazališnog univerzuma iz ranih dana revolucije, i prošlogodišnje Barajevljeve kazališne inscenacije male čečenske osvete za rusku invaziju u na kraju krvavu zauzimanju moskovskog Kazališta na Dubrovki, Drewniak zaključuje da je stvorena nova forma, kazalište terora, na presjecištu kazališta političke agitacije i kazališta okrutnosti. Implikacije toga teksta bile bi dovoljne za više nego jedan temat u časopisu kao što je ovaj, umjesto, recimo, još jednog kopkanja po ostacima bolje prošlosti hrvatske drame i kazališta, gdje se ponovno moramo prisjećati dubrovačkih tema, Begovića, obilježavati pola stoljeća Gavelline pobune ili se hvaliti kako u Češkoj naš najprevođeniji, najplodniji i uopće najdramski, ali i prozni autor, ima svoj festival. Gavranu se zato moralo objaviti i dramu Kako ubiti predsjednika, koja međutim nikako nije neosporiva potvrda njegove kvalitete.

Između vapaja kazališnih poslenika i članova ULUPUH-a zbog neprimjerenoga stanja struke i nezaobilaznih recenzija novih dramskih ili teatroloških izdanja, probija se i nekoliko kvalitetnijih priloga sa spomenutoga savjetovanja: podsjećanje Željke Turčinović na produkciju Dramskoga programa Hrvatskog radija, trajnožareću činjenicu života domaće drame, ili simultanka Lade Čale Feldman s temom Krležiana, Senkeriana, Stoppardiana. Kao zanimljivosti tu su i portret Jona Fossea, izvrsna drama Nikolaja Koljade Murlin Munro, razgovor s Davorom Mojašem i tekst Vladimira C. Severa o Shakespeareu u suvremenom filmu.

Iako je posljednji naslovljen Opiranje lektiri, časopis Kazalište ipak jest obvezna lektira svakoga takozvanog kazališnog poslenika i, uz Frakciju, domaće mjesto razmjene kazališnih i teorijskih pogleda. Njima, u njihovoj različitosti, suglasnost ionako samo šteti.

Igor Ružić