Kazališno čitanje povijesti

Kazališno čitanje povijesti

Predstava možda i ne donosi najbolju artikulaciju današnjih stavova, ali ipak ima vrijednost

Nakon dvije godine sedmom je premijerom svojevrsni krug, nadamo se samo početne faze KUFER-a, zatvoren. Pustolovina je započela istraživanjem dramske baštine, ranog Krleže i Kamova, da bi se ove jeseni publika ponovno smrzavala na još jednom povijesnom komadu. Na prvi pogled, odluka Tomislava Pavkovića da baš u Tvornici Jedinstvo uprizori vlastitu adaptaciju jednog od važnijih romana hrvatske devetnaestostoljetne književnosti, U noći Ksavera Šandora Gjalskog, pomalo je začuđujuća. Međutim, upravo u tome i jest onaj obrat zbog kojeg ta odluka i nije tako beznačajna, kao što ni predstava nije nevažna.

U vremenu sadašnjem, kad smo pomalo shvatili koliko su romantični nacionalni mitovi pogubni ne samo po mentalno, pa čak i fizičko zdravlje pojedinca, nego i po zdravlje i opstojnost cijelih društvenih formacija, Pavkovićevo posezanje za Gjalskijevim obračunom s vlastitom pravaškom prošlošću i mladenačkim političkim žarom, ima opravdanja. Među njima je i zanatski izazov pretvaranja romaneskne strukture starmalog zadaha u rahlo scenarijsko tijelo, koje odjeveno u gotovo avangardističke produkcijske uvjete KUFER-a, dakle sklepanu scenografiju i egzistencijalistički uniformirane kostime, postaje zapravo simpatičan spoj. Osim što današnjoj publici približava roman za kojim bi inače rijetko posegnula, taj spoj ponavlja, pored romantične i usudbenopovjesničke pripovijesti, i određenu zakonitost, gotovo arhetip političkih odnošaja u turbulentnim vremenima koja ovdje nikako da prođu. Žuđena aktualnost, koja se kao kroz maglu probija u ovoj kazališnoj obradi, možda i ne donosi najbolju artikulaciju današnjih stavova, a predstava možda i jest pomalo staromodna, ali ipak ima vrijednost u kontrapunktiranju tradicijom i praksom i političkih i kazališnogeneracijskih hodova označenih različitosti.

Rasuta narativna linija

Kao i u svim produkcijama Kazališne udruge frustriranih redatelja, produkcijski uvjeti podjednako oduzimaju i dodaju funkcionalnosti same igre, no čar, i čini se sve veća želja kako etabliranijih mladih glumaca tako i, kao u ovom slučaju, uglavnom studenata zagrebačke ADU, upravo i jest u tome. U noći je okupila dosad najveći ansambl na nevelikoj, ali rasutoj sceni Jedinstva, no njih osam (Ivan Glowatzky, Filip Juričić, Ozren Grabarić, Danijel Radečić, Živko Anočić, Renata Sabljak, Nataša Janjić i, jedina veteranka, Asja Jovanović) nisu dostajali zahtjevnom i brojnom popisu lica čak i skresanog originala. U prepletanju uloga, naznačenih na bezizražajnim kostimima tek pokojim dodatkom ili brzinskom promjenom frizure i držanja, ansambl je uspio gledatelja prisiliti na koncentrirano slušanje tirada o izgubljenoj mladosti, idealima koje razbija okrutna zbilja ili nacionalnom žaru druge polovice pretprošlog stoljeća. Ipak, rasuta narativna linija funkcionira, i podsjeća, možda i zbog izbora glazbe, na nekadašnje kvalitetne televizijske uratke. Sedma produkcija KUFER-a tako je više od lektire, poligon za okušavanje mladih glumačkih snaga i potvrda Pavkovićeve zanatske kompetencije.

Igor Ružić