Kako vratiti povjerenje?

Kako vratiti povjerenje?

Rezimirajući, tek možemo zaključiti da je Pod utjecajem moderne potpuno uspjela izložba — samo kad publika ne bi bila navikla na izbjegavanje Kunstforuma. Ona je očito dobro zapamtila lekciju i u međuvremenu je nepovjerljiva prema izložbama u čijim se naslovima pojavljuje Picasso

Vladavina neinventivnosti započela je s Klausom Albrechtom Schröderom, današnjim direktorom Albertine. Kad je svojevremeno vodio Kunstforum i smišljao strategiju privlačenja masa, došao je na ideju da se odrekne tematskih i historijskih izložbi te umjesto njih izlaže isključivo zvučna imena. Tržišni princip koji dopušta da je sadržaj neke stvari sporedan dokle god je ambalaža privlačna odredio je posljednjih godina naslove izložbi u Kunstforumu: Od Moneta do Picassa, Od Schielea do Wotrube, Degas-C#zanne-Picasso... Te su izložbe rijetko ispunjavale ono što su obećavale. Uglavnom se radilo o postavima drugorazrednih radova bez čvrste koncepcije ili o predstavljanju senzacionalnih i još neotkrivenih, a najčešće zapravo beznačajnih privatnih zbirki.

Nakon Schrödera — opet Schröder

Pažljiviji promatrači zbivanja na bečkoj likovnoj sceni odmah su prozreli Schröderov trik — kad je prešao u Albertinu, malo je tko žalio za njim. Svima je bilo jasno da će se njegova koncepcija uskoro ofucati. Zato je prije dvije godine novo vodstvo Kunstforuma (direktoricom je postala Schröderova bivša supruga...) dočekano s punim zanimanjem javnosti. No, sve je ostalo po starom. Umjesto da se Schröderov odlazak shvati kao prilika da se instituciju povede u drugom smjeru, nastavilo se raditi po istom obrascu. I dalje je najvažnije bilo pokazati barem jednog C#zannea ili barem jednog Picassa. Jedina su razlika, u usporedbi s proteklim godinama, prazni izložbeni prostori. Dok su prije deset godina još bili prepuni posjetitelja, danas oni zjape prazni. Glasine se šire brzo i ako je samo dio njih istinit, Kunstforum je ozbiljno pogođen malim brojem prodanih ulaznica. Zlobnici, kojih je u Beču više nego dovoljno, situaciju prate s velikim zadovoljstvom. Ne treba im zamjeriti: čovjeku zaista dozlogrdi kad s velikim očekivanjima ide na izložbe, a s njih odlazi iritiran, razočaran i prevaren.

U rujnu je, u nimalo ugodnom ozračju kritičarske skepse, posjetiteljskog oklijevanja i kuratorske bespomoćnosti, otvorena izložba zvučnog naslova Pod utjecajem moderne. Picasso-Chagall-Jawlensky. Već i sam podnaslov predstavlja problem za sebe. Iako su kvalitete Jawlenskog neprijeporne, a njegovo mjesto u povijesti umjetnosti zasluženo, ime mu na ovim prostorima više ne može izmamiti niti puža iz kućice. U Austriji je u prošlih nekoliko godina održano toliko izložbi posvećenih Jawlenskom, da je publika zasićena već pri spomenu njegova imena. Mnogi tek umorno odmahuju rukom s komentarom »Već viđeno!«. Slično je i s Picassom — Picasso u Kunstforumu više ne predstavlja nikakvu senzaciju. Ne prođe ni jedna godina a da se na bečkom Freyungu ne mogu vidjeti djela velikog Španjolca. I treći problematičan slučaj: Marc Chagall. I on je bez sumnje umjetnik čiji je rad od epohalnog značenja — kad ne bi bilo kasnog opusa. Svatko tko je ikada posjetio Chagallov muzej u Nici zna da se u jednom trenutku njegovo stvaralaštvo pretvorilo u beskonačno ponavljanje uvijek istoga.

Izgubljeni glas

Uistinu se treba upitati kakve je nade Kunstforum uopće polagao u izložbu Pod utjecajem moderne. Bilo bi zanimljivo jednom čuti i koju riječ odgovornih. Puni predrasuda i obeshrabreni ponašanjem prilično nestručnog osoblja, ipak smo kročili u Kunstforum — i nismo vjerovali svojim očima. Radovi dolaze iz švicarske zbirke Karl i Jürg Im Obersteg i sve ono negativno što smo rekli o Kunstforumu, odjednom se pretvara u njegov veliki plus. Zbirka je, primjerice, potpuno nehomogena jer je obitelj Im Obersteg kupovala sve što joj se svidjelo, pa tako i djela ne tako poznatih, ali zato slikara vrijednih pažnje kao Léona Bonhommea ili Bernarda Buffeta. Njima su se u Kunstforumu pridružili i veliki majstori klasične moderne: Cézanne, Kandinsky, Signac, Derain, Klee, van Doesburg. Slike velikog trojca Picasso-Chagall-Jawlensky također su dojmljive. Jawlensky je između ostalog zastupljen jednim posve ranim prikazom interijera (1890); izložena su i Chagallova tri rabina (1914) koji pripadaju vrhuncu njegova opusa; Picasso osvaja divljim, ekspresivnim ženskim portretom iz 1901. I nadalje: čak i radovi iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata (Tápies, Dubuffet, Polikoff) najviše su kvalitete. Rezimirajući, tek možemo zaključiti da je Pod utjecajem moderne potpuno uspjela izložba — samo kad publika ne bi bila navikla na izbjegavanje Kunstforuma. Ona je očito dobro zapamtila lekciju i u međuvremenu je nepovjerljiva prema izložbama u čijim se naslovima pojavljuje Picasso. Trebat će još mnogo vremena da Kunstforum vrati svoj izgubljeni dobar glas.

Georg Vasold

S njemačkoga prevela Libuše Jirsak