Kad je Torvald patuljak

Kad je Torvald patuljak

New York I dok Ostermeierova interpretacija Ibsenove Nore nastavlja svoj uspješan put svjetskim festivalima, iz New Yorka dolazi još radikalniji zahvat u Ibsenovo dramsko tkivo. Lee Breuer, poznati američki kazališni redatelj i pisac u bruklinškom je kazalištu St Ann’s Warehouse prošloga tjedna imao premijeru svoje vizije Ibsenova klasika, u kojoj žene izgledaju kao da su s Marsa, a muškarci — iz Liliputa. Naime, sve muške uloge u produkciji igraju muškarci patuljasta rasta, ni jedan viši od metar i četrdeset, dok su glumice iznimno visoke, sve odreda blizu dva metra. Rezultat je neobična produkcija koja izokreće ulogu spolova i poigrava se klišejima. U ovom carstvu izvrnutih proporcija i scenografija se igra velikim i malim, Nora mora kleknuti da bi čula Torvalda, a dr. Ranka, guvernanta iznese sa scene poput djeteta. Lutkina kuća u Breuerovoj viziji postaje feministička himna.

U Francuskoj opet festivali

Pariz Nakon ovoljetne katastrofe, kad su ljetni festivali, uključujući i najveći avinjonski, otkazivani jedan po jedan, i nakon najava da neće biti ni jesenjih festivala, situacija se u Francuskoj ipak stabilizirala. Umjetnici su, čini se, shvatili da Vlada nema namjeru popustiti njihovim zahtjevima za povratkom starih beneficija pa je, bez velikih rasprava i skandala, jesenska sezona počela u miru. Tradicionalno jesenje pariško kazališno okupljanje Festival d’automne, koje traje od 24. rujna do 23. prosinca, započelo je i odvija se u normalnoj atmosferi. U bogatu dramskom programu već su odigrane brojne nove produkcije, među kojima i one Claude Regyja (Fosseove Varijacije o smrti), Fomenka (Egipatske noći) te Romea Castelluccija i njegove trupe Societas Raffaello Sanzio. Festival se nastavlja novim radovima kultnoga Španjolca Rodriga Garcije, koji nastavlja kazališno istraživati i kritizirati društvene fenomene u svojim produkcijama Jardineria Humana i Compre una pala en Ikea para cavar mi tumba (Kupit ću lopatu u Ikei da iskopam sebi grob). Julie Brochen postavila je zajedno Čehova i Tolstoja, u dvije paralelne produkcije: Ujaka Vanju slijedi Živo tijelo Lava Tolstoja u kojem veliki ruski prozaist kritizira Čehovljevu dramu i djelo kao bezidejno. Za sam kraj festivala ostavljen je Federico Leon, argentinski mladi redatelj svjetske slave, koji je ovaj put režirao Adolescenta, nastala po bilješkama Dostojevskog.

Lojalne žene i teroristi

London Treba li se u kazališno najbogatijem europskom gradu odlučiti za najzanimljiviju scenu tu bi titulu vjerojatno zaslužio Royal Court koji već desetak godina forsira dramsko pismo mladih ljudi, a upravo na scenama Royal Courta mnogi današnji klasici poput Ravenhilla ili Kaneove postali su etablirane zvijezde. Nova premijera dolazi iz pera Garyj Mitchella, koji je napisao već nekoliko drama o životu u Sjevernoj Irskoj, o problemima s kojima se svakodnevno susreću protestanti i katolici i koji često eksplodiraju u terorističkim postupcima. Junakinja njegove nove drame Loyal Women je Brenda, protestantkinja čiji je muž upravo izišao iz zatvora odsluživši 16 godina robije zbog ubojstva katolkinje, da bi je odmah počeo varati. Kći iako tinejdžerica, već je samohrana majka, a punica je prikovana za krevet. Da stvar bude gora, žene iz pokreta protestantskog pokreta Ulster Defence Association žele njezin povratak u borbu za protestantsku Irsku i imaju za nju zadatak. U režiji Josie Rourkea Loyal Women su jedno od najugodnijih jesenskih iznenađenja u Londonu, predstava kojoj su svi kritičari ispisali panegirike.

Ekscentrik koji se smirio

Moskva Ekscentrični, kako ga ruski kritičari najčešće tituliraju, redatelj Vladimir Mirzojev u Teatru Vahtangov predstavio je svoju viziju Shakespeareova Kralja Leara, prema jednoglasnom sudu prekretnicu u njegovoj karijeri. Produkcija Lear (ono Kralj ispušteno je u naslovu) napušta poznatu Mirzojevljevu spektakularnost i bavi se bitnim stvarima. Inače, poznati je ruski redatelj upravo preuzeo funkciju umjetničkoga ravnatelja Kazališta Stanislavski, teatra koji je utonuo duboko u krizu, a ovo je njegova posljednja režija prije prelaska u slavni ansambl. Poznat po adaptacijama klasika u kojima su od teksta ostajali teško prepoznatljivi tragovi (Turgenjev, Moli#re, Rostand) Mirzojev je ovaj put ostao iznenađujuće vjeran Shakespeareu, a njegova produkcija ne bavi se mehanizmom tragičnih događaja koliko njihovim posljedicama. Odlično glumljena (Maksim Suhanov je Lear) produkcija kulminira u impresivnoj posljednjoj sceni sličnoj Apokalipsi, pa je Mirzojev ovaj put ocijenjen laskavim ocjenama.

Jasen Boko