Igra rezanjem

Igra rezanjem

Riječ je o izložbi Bogdana Borčića, jednog među najvećim suvremenim slovenskim umjetnicima, s djelima — slikama i grafikama — nastalim u posljednjem desetljeću, kao svojevrsnim koncentriranim ekstraktom poetske čistoće, homogenosti i nevjerojatne sigurnosti u izrazu

Na gornjogradskom Gradecu, prekratko i pretiho za prijam kakav zaslužuje, otvorena je i zatvorena izložba koja je bila još jedan među odabranim događajima ovo jesenske izložbene sezone. Riječ je o izložbi Bogdana Borčića, jednog među najvećim suvremenim slovenskim umjetnicima, s djelima — slikama i grafikama — nastalim u posljednjem desetljeću, kao svojevrsnim koncentriranim ekstraktom poetske čistoće, homogenosti i nevjerojatne sigurnosti u izrazu. Projekt je realiziran u suradnji Galerije Klovićevih dvora, Galerije Božidar Jakac iz Kostanjevice i Galerije likovnih umjetnosti u Slovenj Gradecu, a izložen je bio izbor od 58 grafika i 11 slika. Da je Bogdan Borčić (rođen u Ljubljani 1926) već muzealizirana institucija u suvremenoj slovenskoj umjetnosti, svjedoči njegov Grafički kabinet pri Galeriji u Kostanjevici, koji u sastavu čuva 809 umjetnikovih grafičkih listova dok će Galerija u Slovenj Gradecu, gradu gdje Borčić živi, izbor iz umjetnikove donacije od četrdeset slika izložiti u stalni postav.

Iznimni senzibilitet za grafiku

Bilo da je riječ o grafici ili slikarstvu, slijedeći korak poetika od motivskog i lirskog realizma, lirske apstrakcije i grafema enformela Ljubljanske grafičke škole do minimalizma posljednjih desetljeća Borčićeva umjetnost uvijek je ispunjavala i ispunajva prostor kakvoćom koja se može opisati iznimnim senzibilitetom za medij u kojemu stvara i kodira svoj likovni jezik. Premda je Ljubljansku akademiju upisao 1945. kao student slikarstva, započevši potom poslijediplomski studij kod profesora Gabrijela Stupice, naklonjenost prema grafici odnjegovana je u osobitoj sredini elitnih profesora od Božidara Jakca i Rike Debenjaka do Franceta Miheliča u vremenu sklonu grafici i multiplikatu — takozvanoj demokratskoj umjetničkoj produkciji — karakterističnoj za rana poslijeratna desetljeća. Bio je to gotovo programski koncept (dakako na stvaralački plodnu ali i društveno motiviranu tlu), koji je stvorio Ljubljansku grafičku školu, ali je senzibilizirao i motivirao sredinu za osovljavanje međunarodne institucije Ljubljanskog grafičkog bijenala (1955). Ono što je za Ljubljansku grafičku školu značila pojava Pariške škole na prvom ljubljanskom bijenalu značilo je i za Bogdana Borčića. Osjetljivost prema materiji i strukturi, poetizacija i intimizam produbljen ili recimo usidren u Borčićevu jeziku osobito pariškim studijem u grafičkoj radionici J. Friedlendera (u njoj su radili i R. Debenjak, J. Bernik, V. Makuc i A. Jemec), kojoj nije moguće oduzeti ni dojam Mušičeve liričnosti.

Otisak kao oblik i znak

Usporedno ili recimo sukladno odvija se slikarsko i grafičko stvaralaštvo Bogdana Borčića, da bi se od 1970. do 1980. potpuno i isključivo posvetio grafici, usredotočen na motiv, beskonačno fasetiranje i studiozno proučavanje okamenjena i neizmjenjiva savršenstva školjke (kao fascinantni entitet, kao crtež i volumen, kao oblik i proporcija, kao jedinka kao kolonija, kao organizam kao okamina kao otvorena i zatvorena forma). Tada matrice otisaka postaju polja grafizma, crteža i ispisa, zone podjele na svjetlo (bakropis) i tamu (akvatinta) — varljivo izmjenjivanje prostorne praznine i plohe zbivanja. Na grafikama koje su bile u sastavu izložbe na Gradecu (od 1980-ih do danas) prevladan je interes za bilo koji motiv i motiv postaje sama ploha otisnute matrice. Otisak jest oblik i znak. Zone akvatintnoga humusnog crnila i minimalističke bakropisne sigle kao tragovi putanja, nakupina i gibanja najfinije zvjezdane prašine (vjerojatno je moguće u plohama kotiranih rastera koje se javljaju kao segmenti i fragmenti u otiscima, prepoznati kodirani jezik kojemu je školja kota, znak, slovo i glas). I, usred te prispodobe o tvorbenosti svjetla i praznini mraka, koju uprizoruje iluzionističkim efektima tehnike, pojavljuje se još jedna optička varka Borčićeva minimalističkog mimezisa. Nedoumica gledamo li matricu ili njezin otisak, metal ili papir. Rezanje ploča, otiskivanje s više ploča, izmicanje otisaka i ploča beskonačna je Borčićeva igra formatom koja kulminira štapićastim grafikama, dugačkim trakastim otiscima koji su izrez ili procjep za pogled u drugu stranu ili komad one strane dovedene na ovu našu (igra prostornim entitetima). Borčićeve su strukture jednostavne, ali je njihova kombinatorika neiscrpna i uvijek u pravoj mjeri.

Slikarstvo je na izložbi drukčije. Govori jezikom drugog medija (akrilik, platno). Velikih formata, u monokromiji s ponekim detaljem iznenađenja ili s poljem podijeljenim zonama toplih ili hladnih sklopova u slikarskoj materiji minimalističkog i neosobnog duktusa. Atraktivna i kultivirana potraga za razmjerima i harmonijama s ponekim hirom. Nemogućnost uspostavljanja doživljajnoga kontinuiteta grafika i slika koje su — dijelom i zbog izložbenog prostora i postava — izmicale u pozadinu nisu mogle konkurirati blistavosti grafike, ali pokazalo se da svaki medij ima svoj jezik i da ih Borčić, barem u ovom izložbenom odabiru, jasno dijeli pa bi diskurs o njihovim referencijama ili komplementarnosti, čest u ovakvu paralelnom stvaranju, bio posve bespredmetan.

Izložba u gornjogradskom Gradecu pokazala je sjajan segment Borčićeva slikarskog i grafičkog opusa, koji kao osebujno obilježje svojeg minimalizma ističe izrazitu gotovo senzualnu osjetljivost prema slikarskoj i grafičkoj materiji.

Margarita Sveštarov Šimat