I majčina dušica vinula se iz dima

Dim nastaje sagorijevanjem, pa je sasvim razumljivo: gdje ima dima, ima i vatre. Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije. Kojiput je gust, crn, smrdljiv, a kojiput bijel, bezmirisan, prozračan, pogodan da se njime izrazi što nestalno i nesigurno (dim na vjetru) ili već propalo (otići u dim). Daj mi jedan dim, kažu žicari koji radije fumaju tuđe cigarete nego svoje. I potom zdime, odmagle. Ma sve ti je to pičkin dim (besmislica, ispraznost), čujem i u djevojačkim tramvajskim razgovorima; vulgarnosti su u siromašnih rječnikom i odgojem očito već postale poštapalice. Dim može biti vrlo koristan, npr. dimna zavjesa, kojom se vojska štiti od neprijatelja, no u ustima lažaca i prevaranata znači prikrivanje pravih namjera, obmanjivanje (prodavati dim). I kandidati za papu sa svekolikim katoličanstvom iščekuju kada će iz konklave (lat. cum preko con: s + clavis: ključ), zatvorenoga prostora u kojem se okupilo 80 kardinala da izaberu novoga papu, prokuljati dim — bijeli znači da je papa izabran (Habemus pontificem). S dimom (ni u crkvi) još nismo gotovi. Od ie. *dhˇmos (prvotno ono što isparavanjem poprima veći opseg), preko grč. thy-mós (dim; ali i dah, duh, duša), razvio se oblik thymíama od gl. thymiao, palim kâd, kadim. Odatle nam tamjan. Ali i majčina dušica, timijan. Duša (duh + ta) prvotno je značila dihanje, životnu silu. Kad te sile nestane, čovjek više ne diše. Izdahnuo je. Ispustio dušu.

Pušnica bez poreza

Što bi bili grah i sarma bez kobasica, špeka, suhoga mesa? Svi ti negdašnji sastavni dijelovi svinje danas se samo provuku kroz dim, no nekoć su se dugo i polako sušili na tavanu kroz koji se puštao dim. Lukava i praktična pušnica. Naime, nekad je svaka kuća s dimnjakom plaćala porez — dimnicu, podimščinu, dimnjakovinu, dimnjarinu, ognješčinu. Ovako, izbjegneš porez (naš tradicionalni nacionalni sport) i osušiš meso za cijelu godinu. Otvor u daščanom krovu kuće kroz koji izlazi dim zvao se (znam za Slavoniju) bádža (tur. baca < perz. bHNe — veliki prozor). Badža je zamjenjivala dimnjak, a kasnije je tako nazvan i sam dimnjak. Zatvarala se motkom badženjačom. U Livnu badža je otvor kroz koji se ubacivalo sijeno na sjenik.

Bombone ne volim, ali jednih se sjećam. I to zbog imena — Odžačar grla. Proizvodila ih je 50-ih godina 20. stoljeća tvornica Pionir iz Subotice. Na vrećici nasmijan lik dimnjačara koji dugačkom žicom i kefom rošta po dimnjaku da mu vrati dobar »cug«, da opet dobro »povuče«. Tako će i jaki bronhi bombon proroštati vaša pluća mnogo djelotvornije od slatkastih prsnih karamela. Socijalistički EPP preteča kasnijega bronhija »lakše se diše«. Riječ odžačar bila je u mojem slavonskom jezičnom miljeu, uz mnoge druge tuđice (turcizme i germanizme), sasvim obična. Odžak, tur. ocak, znači doduše dimnjak, ognjište, ali ima još mnogo drugih značenja, npr. kuća, porodica, pa i vojni štab (janjičarski odžak). Odžak se zvala i bogata begovska kuća čija su vrata uvijek bila otvorena putnicima namjernicima, pa se vatra na ognjištu (na odžaku) nije gasila. Kahve-odžak pak nije bio poput današnje nape, usisnice svih mogućih dimova i mirisa s otvorena ognjišta ili štednjaka. On je, superspecijalist, služio samo za kuhanje kave.

Kraj tolikih Odžaka u okolici, riječ je izvrno poslužila i Srijemcu A. G. M.-u kad je kušao čemernu dušu obodriti hrvatskom starom slavom: »Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinskih«. I to usred Zagreba, na otrcanom kraljskom, banskom Griču.

Ni druga tuđica za dimnjak, ona njemačke provenijencije, nije mi bila strana: rafung (njem. Rauchfang; Rauch, dim; fangen, hvatati). Rafunkireri (njem. Rauchfangkehrer, Kehrer, čistač, pometač) koji su imali peh da baš u njihovu reviru jedna Terezinka »na rafung se je sela i svoga dragog čekala« morali su najprije ukloniti tu šašavicu da »odštopaju« dimnjak, jer kako se ložilo pretežno na drva i ugljen, čađe i ugljičnog monoksida brzo bi se nakupilo do letalne doze. Sve je na tim majstorima bilo crno, osim sjajnih žutih mjedenih dugmeta na bluzi. Posao im sigurno nije bio lak, no lik im je bio i ostao vedar — dimnjačar nosi sreću. Brzo se uhvati za gumb i nešto poželi! A on će ti svake godine s jeftinih čestitki poželjeti sreću u cijeloj novoj godini. I donijeti novi kalendar. Sa svojim simpatičnim likom, naravno.

Koljenom do cijevi

Kad već čistimo dimnjak, evo jedne riječi koje nema ni u jednom rječniku. Dúda. Upravo tako, s dugouzlaznim naglaskom. Za odvođenje dima iz sirotinjske željezne pećice, tzv. gašpara (i on je zabilježen samo kao prvi poklonik djeteta Isusa, uz Melkiora i Baltazara), nije trebalo zidati dimnjak, nego samo spojiti pećicu preko limenoga koljena s dimovodnom cijevi (u nastavcima, jedan ulazi u drugi) i gurnuti je kroz prvu rupu u zidu. Ta limena dimovodna cijev zove se dúda.

U nekim krajevima rabe se za dimnjak riječi koje inače znače (i) nešto drugo, npr. furuna (grč. fournos, tur. furun i firin, peć) u Slavoniji ili ror (njem. Rohr, cijev) u Livnu (drugdje je ror, rern(a) pećnica). Primorska Hrvatska okrenut će se fumarima (lat. fumus, dim) te kominima (lat. caminus, ognjište, peć, dimnjak). Njih čisti špacakomin (tal. spazzacamino; spazzare, pomesti, očistiti). Nekoć je komin bio i cijela kuhinja (a dimnjaci na štednjacima bili su ciminjere). Već od 8. stoljeća prostorija s ognjištem zvala se caminata, no kasnije su sobe s otmjenim rođakom kaminom (dakle grijanjem) postale i opća imenica, npr. rus. komnata, slov. čumnata, a njem. Kemenate bila je samo ženska odaja, ložnica. Za čačkanje po kaminu najbolja je kominjača.

Nadahnuće (iz istog izvora) dimnjačarom i dimnjacima imao je B. Britten kad je skladao operu Mali dimnjačar i I. Tijardović za Dimnjake uz Jadran. Ni meni ga ne fali, ali me pritišće prostor. Zato sam fumarole, te vruće struje plinova i vodenih para što sukljaju iz vulkana, već sasvim ukrotila. Ipak, vrijedilo je sve to zapisati, ali ne u odžak/dimnjak, jer to znači propasti. Papir jamči dulji vijek.