Gotska bajka

Gotska bajka

Snažna vizualnost, osebujna redateljeva senzibilnost za atmosferu i mahom oskarovski cast te vješto argumentiranje svevremenosti priče glavne su vrline Cuarónova filma

Najpoznatija (od brojnih) verzija popularnoga romana Charlesa Dickensa Velika očekivanja svakako je ona Davida Leana iz 1946. godine, proglašena i najboljom filmskom adaptacijom Dickensa ikad; a ujedno i vjerna preslika originala. Verzija pak Alfonsa Cuaróna iz 1998. radije zbivanja viktorijanske Engleske seli u modernu Floridu i New York; odnosno kovačeva šegrta koji odlazi u London kako bi postao džentlmen pretvara u umjetnika-slikara kojem je dana prilika za uspjeh u središtu urbanosti — New Yorku (usput više-manje mijenjajući i imena glavnih likova). Pritom priča poprilično dobro preživljava tranziciju, tako mondenu u suvremenim holivudskim strujanjima (Luhrmannov Romeo i Julija, Hamlet Michaela Almereyde ili Twist Jacoba Tierneyja); no marginalizirajući podzaplet o odbjeglu zatvoreniku u korist ljubavne afere na taj se način deklarira radije kao ljubićnegoli drama o sazrijevanju. Finn (originalni Pip) pola života provodi jureći nedostižnu i hladnu muzu Estelle, koja njegovu nevinu dječačku ljubav zadobiva prakticirajući namjernu okrutnost kao nedodirljiva pripadnica višega društvenog sloja — hladna, cinična i manipulativna.

Ipak, socijalne razlike u Cuaróna padaju u drugi plan (primjerice on izostavlja posve romantičarsku ideju o još nižem klasnom statusu svoje junakinje od onoga Pipova/Finnova — ona je naime prava kći odbjegla zatvorenika Lustiga/Magwitcha), koliko god u romanu one za razvoj Estelline osobnosti (ironično) bile viktimizirajuće i pogubne (umjesto da je odgaja prosti robijaš — čovjek velike unutarnje plemenitosti, posvaja je šašava gospođica Dinsmoor/Havisham, kako bi je rabila kao oruđe osobne osvete muškarcima).

Duh mračnosti

Upravo preko Estellina lika (inovativna u odnosu na klasičnu dražesnu i skromnu heroinu) pisac pronosi (već banalnu) ideju da nečija sreća ne ovisi o bogatstvu, ali i tipično viktorijansko favoriziranje skromne i neokaljane čistoće siromaštva. Jednako u liku Finna/Pipa (u osnovi romantičarskog idealista i mladića pozitivne savjesti) projicira univerzalni konflikt između čežnje za velikim (makro)svijetom ’tamo negdje vani’ i onim malenim (mikro) iz kojega smo potekli, prikazan kroz Finnovo naknadno snobovsko povrjeđivanje ljudi kojima je do njega najviše stalo (priprosta Joea koji ga je odgojio, odnosno sama svog prikrivena dobročinitelja).

Izvor svemu tome ovdje je ’blago poremećen’, pomaknut lik, i ujedno jedan od najoriginalnijih i najcitiranijih (najinspirativnijih) u povijesti književnosti, ali i filmske umjetnosti — šašave osamljene gospođice Dinsmoor/Havisham (praktički zamrznute u vremenu i prostoru otkad je ostavljena na dan vjenčanja), i koju pronalazimo kako u Blanche Du Bois tako i u Normi Desmond iz neogotičkoga zdanja Wilderova Bulevara sumraka. Kroz nju i Lustiga/Magwitcha (osobito u Leanovoj verziji u kojoj se on i Finn/Pip susreću na groblju) ta (temeljno) bajka pronosi i duh horora — mračnosti, i kvalitetu gotskog i stoga bi bilo zanimljivo vidjeti Burtonovu interpretaciju nesporno ’njegova tipa materijala’, u kojoj bi zasigurno na površinu isplivali posve drugi motivi od onih Cuarónovih (redatelja izrazito erotskoga, čeznutljiva senzibiliteta kojim je film natopljen, iako ne u mjeri u kojoj njegov izvrsni I tvoju mamu također).

Snažna vizualnost, osebujna redateljeva senzibilnost za atmosferu i mahom oskarovski cast (Ethan Hawke, Gwyneth Paltrow, Anne Bancroft, Robert de Niro, Chris Cooper) te vješto argumentiranje svevremenosti priče (u relaciji 19-20. stoljeće) glavne su vrline Cuarónova filma. Djelomično pak podilaženje producentima (posebice u pomalo mlitavo riješenoj posljednjoj trećini) čini (možda i ključni) njegov nedostatak, tako da pojedini izdvojeni dijelovi ostaju sugestivniji od cjeline; no ipak opći dojam o djelu ostavljaju iznadprosječnim. Film će na HTV- biti prikazan u subotu, 29. studenoga.

Katarina Marić