Fuzijski rock-jazz

Povod da se u ovoj rubrici ponovno osvrnem na jazz-događanja u glavnom gradu Međimurske županije, deveti je upravo održan međunarodni festival jazza Jazz Fair — Čakovec 2003. Čakovečki je Centar za kulturu 18-20. studenoga ugostio pet ansambala raznorodnih stilskih profila iz Slovenije, Mađarske i Hrvatske.

Festivalski je program otvorio Electric Trio znanoga mariborskog pijanista i jazz-edukatora na odjelima glazbenih škola u Linzu i Grazu, Dejana Pečenke. U tom, zapravo klasičnom sastavu, izuzmemo li električni bas Manča Kovačiča, i nije bilo ničeg električnog, baš naprotiv, srećom bilo je jako mnogo akustičnoga jazza. Uz to njemačko-austrijski bubnjar Martin Nestl izraziti je interpret akustičnoga jazz. Pečenko je vrlo dobar instrumentalist-stilist odan tradiciji mainstream-jazza, unutar koje uspješno pronalazi originalna rješenja i nove ideje. Bile su tako zapažene njegove obrade poznatih standarda: My Favorite Things, What Is This Called Love te napose u temi Cheek To Cheek. U Manču Kovačiču i Martinu Nestlu Pečenko je našao više nego pouzdane suradnike i soliste. Domaćin, Big band Čakovec, s dirigentom Lacijem Vargom, nastavio je program prve večeri, odsviravši najprije tri anažmana s upravo promovirana novoga diska Doživjeti glazbu u izdanju Hrvatskoga jazz-kluba te nastavio nizom poznatih tema poput A Night In Tunisia, predstavivši nekoliko solista raznih generacija koji djeluju u orkestru. Big Bandu su se potom u izvedbama skladbi Blue Trane, Cute, Li’l Darlin’ i C Jam postaje po dometima evidentno naš drugi big band.

Trio kao kvartet

Program je druge večeri festivala otvorio zagrebački gitarist i skladatelj Ivan Kapec, koji je trio za ovu priliku proširio na kvartet dovevši mlada i nadarena trubača i krilničara Andreja Jakuša s kojim je unisono izveo niz originalnih skladbi, i to sa svoja dva objavljena diska Lancun i Bava. Pristupom i stilski Kapec ostaje dosljedan svom već dobro poznatu cool profilu izvođenja jazza, a u programu smo čuli čak i jedan blues. Uz Kapeca i Jakuša u sastavu su nastupili kontrabasist pizzicato i arco tehnike Saša Borovec i nadareni bubnjar mlađe generacije Robert Volarić. Potom se na pozornicu popeo mađarski ansambl Budapest Ragtime Band, sastavljen od vrlo dobrih glazbenika, predvođenih showmanom, vokalistom i trubačem, Papa Fleckom. Sastav je predstavio svoje shvaćanje i viđenje prezentacije tradicionalnoga jazza, izvevši niz poznatih starih skladbi, garniranih inače dobrodošlim, ali u ovom slučaju u pojedinim trenucima ipak neodmjerenim humorom.

Završni je dio festivala pripao cjelovečernjem koncertu mađarskoga seksteta Djabe, sastavu fuzijskoga rock-jazza s brojnim pratećim osobinama rokerskih grupa, vlastitim surrounding sound-sustavom i light showom te mnoštvom instrumenata dovezenim u pettonskom kamionu. Po formaciji s trubom, odnosno u ovom slučaju s violinom, elektronikom i mnoštvom udaraljki Djabe podsjeća na neke od posljednjih sastava Milesa Davisa, ali po glazbi baš i ne. Prvi je dio koncerta multimedijalnoga značenja s projekcijama na platnu i već snimljenim playback-kulisama, član sastava, gitarist Attila Egerhazi predvidio kao hommage ocu, nedavno preminulom istaknutom mađarskom slikaru Imri Egerhaziju. U drugom je dijelu koncerta Djabe demonstrirao i nešto od svojih brojnih međunarodnih uspjeha i diskova. Bio je to u tri godine već drugi nastup te grupe u Čakovcu, primamivši u čakovečki Centar za kulturu ponovno velik broj mahom mlađe publike.