Frustracije i groteske

Frustracije i groteske

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled, AGM, Zagreb, 2003.

Da je književnost moguće shvatiti i kao strategiju borbe za promjene u društvu, a formu romana spojiti s formom pamfleta, dokazuje novi roman Vedrane Rudan Ljubav na posljednji pogled. Riječ je o izrazito društveno angažiranu djelu, koje žestinom i prozivanjem krivaca želi izazvati javnost na reakcije i promjene. U svrhu zalaganja protiv nasilja nad ženama vješto se koristi rezultatima do kojih je istraživanjem došla psihologija, s pomoću njih analizira ljudsku narav i demonstrira blagodati braka i obitelji.

Jedna od mnogih

Roman je koncipiran kao (prividno) zagroban monolog, obrana žene koja je ubila muža nakon dugogodišnjega zlostavljanja, a ta se obrana ironično izvrće u optužbu svih i svakoga, pa i same sebe. Središnji događaj — zločin koji je počinila pri lovu u šumi — protagonistica/pripovjedačica obrazlaže zahvaćanjem u prošlost na nekoliko razina, tako da naizmjenično niže slike iz bračnog života i slike iz djetinjstva. Tim sličicama pridodaje i razne asocijacije, razmišljanja, izmišljanja i zamišljanja, kao i pričice iz tuđih života (rodbine, prijateljica, susjeda, ministara...), koje stvaraju dojam da su stvari koje su se njoj dogodile (zlostavljanje, bračne nevjere) — globalno raširene pojave. Na taj način stvorena slika u čitateljevoj svijesti — milijuna žena diljem svijeta koje se jednako provode — pojačana je obiljem banalnih detalja i situacija iz svakodnevice suvremenoga potrošačkog društva, koji predočuju zatupljujuću životnu rutinu protagonistice i njezinu konfekcijsku bezličnost kao pojedinca. Junakinja romana nije jedna i osobita, nego jedna od mnogih sličnih, običnih i prosječnih žena, sličnih karaktera i života. Njezina duševna neuravnoteženost očituje se u neujednačenu raspoloženju i tonu pripovijedanja, pa naizmjence optužuje sebe i druge, i oscilira između autoironije, kad uviđa svoje greške, i patetike, kad kao krivce proziva nedodirljive i apstraktne Crkvu, Multinacionalne kompanije, Medije, Državu. U trenucima prosvjetljenja razmišlja hrabro i emancipirano i ima funkciju autoričine glasnogovornice i alter-ega, ali emancipaciju ne provodi u djelo.

Podijeljena krivnja

Vedrana Rudan vrlo se predano i sugestivno uživljuje u psihu zlostavljane žene, pokušavajući je analizirati i razumjeti, no svoju identifikaciju ne provodi do kraja, nego ostavlja mjesta i za karikiranje i ironiziranje protagonistice. Ne štedi ni muškarce zlostavljače, ni žene žrtve. Krivnja je, po njoj, podijeljena: žrtvina glupost i slabost ne opravdava nasilje (ništa ga ne može opravdati), ali ništa ne opravdava ni glupost i slabost. Distanciranje je osobito vidljivo, primjerice, u karikiranju nepojmljive sposobnosti zlostavljanih žena da se utješe muževim novcem, stvarčicama i društvenim ugledom.

Psihološkim profiliranjem zlostavljane žene ovaj nam roman ne otkriva ništa osobito novo, što ne bi znali već i priručnici iz psihologije. Osoba se oblikuje kao žrtva u djetinjstvu, preuzimajući model ponašanja od drugih zlostavljanih članova obitelji. Žrtvom je čini iracionalan, apsurdan osjećaj krivnje i navika da za zlostavljače pronalazi opravdanja. Nemoć da to promijeni dovodi je stalno u iste situacije. Paralelnim nizanjem scena muževa i očeva zlostavljanja protagonistice (zlostavljaju je na jednak način, a i ona reagira jednako, izgovarajući čak iste rečenice) zorno se predočuje zastrašujuća težnja beskonačna ponavljanja. No, zanimljiva je (i neiscrpljena) naznaka mogućnosti da je izvorište svih problema u nepomirljivoj, kontradiktornoj ljudskoj potrebi za slobodom i za sigurnošću. Većina se radije odlučuje za sigurnost koju pruža obitelj, za kakvo-takvo utočište, makar i u samu paklu, nego za samoću i neizvjesnost beskompromisne slobode. Neutažena potreba za slobodom i samoafirmacijom onda gomila frustracije, stvara mržnju i dovodi do nasilja.

Nedruštvena životinja

U svjetlu ovoga romana čovjek se pokazuje kao prilično nedruštvena životinja. Proizlazi da skladan život s drugima nije moguć jer su svi ljudi smrdljivi i svadljivi, gadni i odvratni, žele manipulirati drugima, iskoristiti ih i ponižavati. Odvratnost je naglašena ustrajavanjem na naturalističkim opisima fiziološkog, pri čemu je tjelesna odvratnost tek vanjski znak unutrašnje, tj. odvratnosti čovjeka kao osobe.

Grub jezik romana, pun vulgarnih izraza, vjeran je odraz slenga kakvim se ljudi uvelike koriste u komunikaciji u zbiljskom životu, i u skladu je s grubošću i sirovošću teme koju obrađuje. Ta prezasićenost jezika prostačkim izrazima (koji su svi odreda krojeni tako da ističu mušku nadmoć) manifestacija je frustracija, agresivnosti i šovinizma kojima je prožeto društvo u cjelini.

Na planu izraza treba istaknuti i vrlo uspjelu (i čestu) uporabu onomatopeje, kojom se sugestivno stvara iluzija zvučne kulise, što pridonosi živu, katkad potresnu, katkad komičnu, predočavanju događaja. Također, oblik monologa, kao nezaustavljiva bujica riječi i osjećaja, u koju se stapaju i tuđi, jedva razlučivi glasovi, služi izravnijem prijenosu emocija na čitatelja.

Glavne su odlike romana efektni opisi zlostavljanja, bespoštedno karikiranje likova, ironiziranje situacija, parodiranje TV-reklama i sapunica te komične scene zasnovane na apsurdu i grotesci. Nedostatkom se može prozvati pretjerana potreba da se sve do kraja razjasni; sve su karte otkrivene, svi krivci eksplicitno prozvani. Nemajući povjerenja u čitateljevu sposobnost prepoznavanja i povezivanja, autorica čak ima potrebu dodatno pojašnjavati metafore.

Lov, kao velika metafora i lajtmotiv, ima istaknuto mjesto u romanu. Sa životinja preslikava se na odnose žena i muškaraca, na široko prakticiranu aktivnost lova na muža, koja kao rezultat često ima muškarca ulovljena u klopku braka i ženu ulovljenu u klopku zlostavljanja. Brak postavljen na krivim temeljima (neiskrenost, pogrešne kalkulacije) s vremenom se sve više izopačuje, sve do krajnje točke na kojoj se, kao tragikomična karikatura, pokazuje sav apsurd institucije u kojoj svatko svakog vara, ljubav je zamijenila mržnja, a seks je pretvoren u sredstvo za mučenje.

Već i naslov romana Ljubav na posljednji pogled, kao izokretanje fraze ljubav na prvi pogled, implicira ne samo smrt ljubavnika nego i same ljubavi, koja je degenerirala u mržnju.

Svjetlana Sumpor