Festival sjećanja

Festival sjećanja

U sve tri večeri publika je imala prilike, osim pjevača koji i dalje aktivno djeluju, vidjeti i one danas rjeđe viđene interprete, kao i neke koji su ponovno pred mikrofon stali tek prigodno. Budući da je bila riječ o nostalgičarskoj priredbi, svi su prihvaćeni s velikim pljeskom i simpatijama prisutnih

»S obzirom da je od njegova osnutka prošlo punih pola stoljeća, Zagrebački festival zabavne glazbe... najstarija je manifestacija ove vrste u ovome dijelu svijeta, pa mu sukladno tomu pripada pionirska uloga u promicanju i popularizaciji zabavne glazbe na ovim našim prostorima«, piše u predgovoru monografije festivala, Pedeset zlatnih godina, autor Nenad Marjanović Zulim.

Retrospektiva

Činjenica da je Zagrebački festival svoju polustoljetnu pustolovinu započeo, nakon San Rema, kao drugi te vrste u Europi, potvrđuje uključenost naše sredine u tadašnje europske trendove glazbene zabave. Zagrebački je festival, gotovo puna tri desetljeća, bio jedna od najvažnijih institucija u razvoju hrvatske popularne glazbe i bio mjesto gdje se publika upoznavala s novim glazbenim stilovima, skladateljima, tekstopiscima i, ponajprije, izvođačima. Odavde su lansirani hitovi i brojne estradne zvijezde, a sam festival bio je društveni događaj koji se željno iščekivao, za koji se tražila karta više te koji je pred malim ekranima okupljao sve generacije. Poslije, kad su ulogu festivala preuzeli neki novi marketinški mehanizmi, ta je institucija izgubila svoj pravi smisao i postala preživjela forma. Upravo stoga čini se ispravnom odluka organizatora da ovogodišnji festival posveti retrospektivi, odnosno sjećanjima na proteklih pedeset godina.

Prva od tri večeri, retrospektiva šansona, forme koju je festival, ponajviše zahvaljujući zagrebačkoj školi šansone, uporno njegovao, ponudila je klasike kao što su Balada iz predgrađa, Moj osmijeh i ja, Stari Pjer, Umiru stare kavane, Parkovi i Još uvijek ne znam neke važne stvari. Iako je po kuloarima bilo rasprava, uostalom kao i svake večeri, o kriteriju uvrštenih skladbi, čini se da je, s obzirom na zadano vrijeme, organizator uspio uklopiti gotovo sve relevantnije šansone i izvođače.

Druga večer nazvana je Revijom skladatelja i pjevača. Od skladatelja koji su obilježili povijest festivala, sa po nekoliko skladbi, predstavljen je rad Vučera, Špišića, Mihaljinca, Kalogjere, Hegedušića, Diklića, Jusića, Kabilja, Bogliunija i Dedića, a osim njih, s pokojom skladbom, između ostalih, Gotovca, Metikoša i Krajača. Parada poznatih pjesama zaista je ukazala na prebogato izvorište hitova, od kojih su mnogi još i danas rado slušani — Mirjana, Ne pitajte za nju, Zadnji fijaker, Ako sada odeš, Godine nisu važne, Da sam ja netko, Neka visi Pedro, Opet si plakala, Stare ljubavi, On me voli na svoj način i još mnoge druge. Prigodno, izvedene su i tri himne Zagrebu — Zagreb i ja, Tebi grade moj i Zbog čega te volim, kojima se na kraju treće večeri pridružila i zaštitna pjesma festivala, Zagreb, Zagreb. Pjesme ove večeri izvedene su kao potpourri, pa ostaje neshvatljivo zašto su Đelo Jusić i Tereza Kesovija dobili prostora za izvedbu čak pet cjelovitih pjesama.

Završna večer, pod nasloom Retrospektiva, pokušala je obuhvatiti sve ono što se nije moglo nazvati šansonom ili nije stalo u večer skladatelja i pjevača. Ponovno je sve vrvjelo starim hitovima — Prolazi sve, Još samo večeras, Milioner, Tvoja zemlja, Dok razmišljam o nama, Platno, boje, kist i tvist, Pamtim samo sretne dane. Zbog skučena prostora, čudi zbog čega su Ljutit će se moja majka i Zadnji fijaker bile jedine dvije skladbe izvedene dva puta u tri večeri, a, primjerice, pobjednica prvoga festivala, Kuntarićeva Ta tvoja ruka mala, niti jednom.

Nekadašnji idoli

U sve tri večeri publika je imala prilike, osim pjevača koji i dalje aktivno djeluju, vidjeti i one danas rjeđe viđene interprete, kao i neke koji su ponovno pred mikrofon stali tek prigodno. Budući da je bila riječ o nostalgičarskoj priredbi, svi su prihvaćeni s velikim pljeskom i simpatijama prisutnih. Neki su, u međuvremenu, izgubili glas, neki po njemu nisu bili poznati ni u svoje najbolje vrijeme, a neki su svoje pjesme izveli vrlo uvjerljivo. Publici, osobito onoj starijoj, koja je često pljeskom pratila ritam, to nije nimalo zasmetalo, jer su poznati zvuci iz prošlosti, kao i likovi njihovih nekadašnjih idola, bili i više nego dovoljni za dobru zabavu i prisjećanje na mlađe dane.

Od pjevača, svakako treba izdvojiti izvedbe Hrvoja Hegedušića, Radojke Šverko, Gabi Novak, Drage Diklića i Josipe Lisac te napomenuti da je publika iznimno toplo prihvatila i Vicu Vukova, Beti Jurković, Marka Novosela te duhovite nastupe sastava 4M, koji su nas podsjetili na doba kada je publika bila vrlo nezahtjevna. Nažalost, osjetila se neprisutnost Arsena Dedića, koji je ovaj festival obilježio mnogim klasicima. Dojam glamura dala je vrlo uspjelo osmišljena pozornica, a zastarjelost nekih skladbi popravili su uspješno prepravljeni aranžmani (A. Gelo) te, svakako, izvrsni prateći sastavi, Mali orkestar i, osobito, Big Band HRT-a.

Potpuno neprimjereno bilo je dočekivanje publike napitničarski uličnom svirkom Kraljeva ulice u predvorju dvorane, koja nimalo nije odražavala stari image festivala kao građanske glamurozne priredbe. Na prigodnoj izložbi, posjetitelji su mogli vidjeti originalne plakate starih izdanja festivala, knjižice s notama kompozicija i povećane omotnice singlica s hitovima festivala. Posebnu pohvalu zaslužuje već spomenuta monografija, koja je svojim predstavljanjem ravnatelja festivala, sjećanjima osnivača festivala Fedora Kopse, zatim Kalogjere, Prohaske, Kuntarića i Kinela te detaljnom kronologijom, napisima iz tiska i popisom svih izvedenih pjesama vrijedan dokument i zanimljivo štivo.

Velimir Cindrić