Ekscentrična laganica

Ekscentrična laganica

Višestruko nagrađivana komedija/drama/parodija (Golden Satellite Award, BFCA Award...) o disfunkcionalnoj obitelji (po čemu bi joj komplementaran naslov bio onaj Wesa Andersona Obitelj čudaka), koja u središtu proučavanja drži iznimno fragilan i senzibilan, potencijalno lud lik najmlađega sina obitelji, s određenom dozom dubine ispod fasade površnosti — Igbyja. Tumači ga možda najdarovitiji član klana Culkin — Kieran (doduše Rory, koji se iskazao u Shyamalanovim Misterioznim znakovima, i koji ovdje glumi Igbyja kao dijete, još je premalen za konačan sud), koji, skrivajući se iza sarkazma, pokušava živjeti boemski, u stalnoj pobuni, odnosno neopterećen zakonitostima i normama koje mu nameće okolina — institucije, autoriteti, obitelj. Po njegovoj psihologizaciji, ali i sveukupnom ozračju, Boemski se dani stoga opasno približavaju još jednom filmu — Opasnim životima ministranata Petera Carea, gdje Kieran još jednom tumači lik sličnoga autsaddera, posve izvan mainstreama.

Mozaični patchwork

U filmu kojim zapravo dominira inteligentan i pronicav scenarij zasnovan na dijalozima, a koji redatelj i scenarist debitant Burr Steers labavo temelji na vlastitim iskustvima proživljenima u američkom visokome društvu, posebna su vrijednost ekscentrični pobočni karakteri kojima je napučen (ambigvitetna djevojka Claire Danes, plesačica koja ne pleše Amande Peet, egocentrična majka Susan Sarandon, mentalno slomljeni senzitivac Billa Pullmana, slikar koji ne slika Jareda Harrisa, mladi republikanac Ryana Phillippea, snobovski plićak Jeffa Goldbluma) — zapravo skicirani karikaturalni tipovi ličnosti. Na taj način mozaični patchwork nanizanih epizoda dobiva na dopadljivosti, čak i izdvojen iz cjeline, a ako osobito i ne fascinira preciznom režijom, svakako to čini lakoćom skiciranih karaktera i njihovih odnosa, koji doslovno fluidno nose radnju, te otpuštanjem i nevezivanjem, odnosno neinzistiranjem na donošenju bilo kakvih zaključaka, prvoloptaških odgovora ili rješenja.

Pritom Steers nije nimalo patetičan (što bismo, poučeni shematiziranim iskustvom, mogli očekivati od priče o sazrijevanju), nego svoje Boemske dane radije prezentira putem ironično-subverzivnih individualaca, čudaka koji film, unatoč ponekim teškodramatskim proplamsajima, još ostavljaju i zadržavaju u području oštroumne laganice.

Katarina Marić