Dvije daske i jedna strast

Dvije daske i jedna strast

Višeglasnim monologom čudnovate, eksplozivno komične otočanke, glumica je skupa s moćnom evokacijom velike predstave i glumačkih partnera, dozvala na pozornicu vrijeme u kojem je hrvatsko kazalište na svoj nezamjenjiv način znalo biti mjesto otpora i nade

Počet ću malom digresijom.

Kada je Bela Krleža nakon (za glumca uvijek prerana) umirovljenja definitivno napustila Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, ponijela je kući iz svoje glumačke garderobe nekoliko za nju dragocjenih predmeta (šal od crnog perja, torbicu, lepezu...) i pohranila ih u kovčeg za šešire koji je sakrila ispod kreveta. Umjesto intervjua, koji nisam uspjela dobiti, s tim je kovčegom jednom prigodom odigrala samo za mene nezaboravnu predstavu. Bila je to mala monodrama u kojoj je glumica vadila i spremala natrag u kovčeg svoje dragocjenosti, kojima je — tada to nisam mogla shvatiti ozbiljno — u nastupu crnih misli o rastanku uz kazališne rekvizite dodala tamnu haljinu za svoje posljednje putovanje. »Pokazala sam Krleži gdje će je naći, jer znam da će on u tom trenutku sigurno izgubiti glavu...« — glasila je jedna od rečenica, možda baš poenta te iznimne predstave, što ju je odigrala u vrijeme dok je bila snažna, vedra, društvena.

Kazalište nije uspomena

U sličnoj ulozi Mariju Kohn ne bih mogla zamisliti. Ponajprije zato što ona nije vezana samo uz jednu kazališnu kuću. Kada je ne vidite u njezinoj središnjoj kući, vidjet ćete je na mnogim drugim, malim i najmanjim pozornicama, u različitim sredinama, u vrlo raznoliku društvu. Kao ni za prethodnike koji su prije nje nastupili na Sceni Strozzi (u dvorani Matice hrvatske, u organizaciji HNK u Zagrebu i »Vijenca«), Peru Kvrgića i Špiru Guberinu, kazalište se za Mariju Kohn ne može pretvoriti u uspomenu. Naprotiv, ona će jamačno okupljati publiku tako reći do posljednjega daha. Rekviziti, koji će joj za to biti potrebni, ne moraju biti vlastiti ni autentični, ona će ih ad hoc improvizirati od prigode do prigode.

Ako kazalište zaista čine dvije daske i jedna strast, odnosno glumac, nije nevažno kakvim će korakom i pod kakvim šeširom (frizurom, rupcem) glumica stupiti na to povlašteno tlo. Umjesto štapa i šešira kao simbola kazališta za svoj je glumački Vremeplov na malu Scenu Strozzi Marija Kohn donijela nekoliko odjevnih predmeta i prije svega — više pari cipela. Ne bi bilo neobično kada bi kao svoju malu tajnu, kakva je za Špiru Guberinu kapa na glavu, možda povjerila da je to za nju obuća.

Nedavno je, bez imalo želje za kritiziranjem, naprotiv s osmijehom razumijevanja, pred nama nekolicinom u nekom kazališnom predvorju o svojim najmlađim glumačkim kolegama ta velika glumica rekla: dolazi generacija koja ne zažnirava cipele... Ono što je za drugoga tek neznatni modni hir produljene adolescencije u njezinoj je usporedbi postalo znak odnosa prema životu, studiju, radu... Dakako, prigodno uopćen, ali ne bez temelja.

Crvene plesne cipelice

U svojem glumačkom vremeplovu, koji je protekao, barem za mene, zgusnut kao tren, glumica je pred publikom mijenjala cipele, a zatim i manje dijelove odjeće. Prve su bile crvene Evine plesne cipelice u kojima je iz Krležina Vučjaka na pozornici Dramskog kazališta Gavelle u režiji Joška Juvančića 1977. željela otploviti u Evin američki san. Za tu je ulogu dugu, tamnu kosu raspustila niz ramena, pokušavajući, ne bez vidljiva napora, dočarati ondašnju mladost, uskladiti plesni korak s govorom. Zatim su to bili, moglo bi se reći, čudotvorni opanci. Pleteni, šestinčanski, u kojima je, zavezavši glavu rupcem i zagrnuvši leđa, skrativši, samo ona zna kako, jednu nogu, progovorila svojim najmlađim glumačkim glasom, Kolarove Rože iz Dramskoga kazališta Gavella (tada Zagrebačko dramsko kazalište) 1956. Nekim skrivenim čarobnim štapićem iznenada je vratila svoje vrijeme gotovo pedeset godina unatrag, na pozornicu, gdje je iza mlade glumice stajao vrhunski redateljski autoritet Branka Gavella (uz kojega je ovu predstavu kao redatelj doveo do premijere Ljudevit Galic) i uskrsnula lik djevojke koja tek stupa u život s intenzitetom osjećaja kakav poznaju samo najmlađi. Pomladivši se za pola stoljeća u izabranim fragmentima iz predstave Svoga tela gospodar pokazala je više živih lica Kolarove Rože. Iz poslušne i prestrašene patnice, koja strpljivo podnosi nevolju, iznenada se otkrila raskošna žena puna mladenačkoga žara i skrivenih snova. Držanje tijela, govor, kajkavština koju je usvojila zajedno sa svim crtama određena mentaliteta dali su toj ulozi, motiviranoj snažnom osjećajnošću — dah vječne mladosti. Marija Kohn danas ne igra sjećanje na Rožu. Svoju, Kolarovu i Gavellinu Rožu ona je pohranila duboko u sebi, i za svoj je Vremeplov dozvala iz davnine svježu, netaknutu, osvijetljenu mladošću koju zauvijek mogu sačuvati u sebi samo najveća umjetnička ostvarenja.

Na posve drukčiji, povijesno stiliziran način prva je mladost u ovom vremeplovu carevala i njezinom Omakalom iz Držićeve pastorale Grižula. U svojem portretu dubrovačke sluškinjice zaigrala je više uloga, dočaravajući ne samo svoju afektiranu gospodaricu i njezina nemogućeg muža zajedno sa svima koji je tjeraju pobjeći u pustinju, nego je za one koji su je gledali 1973. u dubrovačkom parku Gradac u režiji Joška Juvančića oživila čitav taj ljetni ambijent, spiljicu, partnere, prije svega protagonista Špiru Guberinu, koji ju je ovaj put gledao iz publike.

Umnožavanje odjeka glumačkog čina

Upravo tim mnogoglasjem, sposobnošću da mijenjajući izražajna sredstva stalno umnožava odjek svoga glumačkoga čina, obilježila je Marija Kohn ovaj svoj nastup. U njezinu izboru ulomaka našla se i Jele iz Vojnovićeva Ekvinocija u režiji Ivice Kunčevića iz 1978, kao i junakinja monokomedije Roberta Tomovića Koncert za ženski glas i hrkanje iz 1976. u režiji Ladislava Vindakijevića.

Slično Roži vrhunac predstave došao je na kraju s Erminijom Slobodana Novaka iz predstave Mirisi, zlato i tamjan redatelja Božidara Violića iz Teatra ITD 1974. Višeglasnim monologom čudnovate, eksplozivno komične otočanke, glumica je skupa s moćnom evokacijom velike predstave i glumačkih partnera, posebice Nade Subotićkao Madone, dozvala na pozornicu vrijeme u kojem je hrvatsko kazalište na svoj nezamjenjiv način znalo biti mjesto otpora i nade.

A danas? Gdje i što igra Marija Kohn? Vidimo li je dovoljno na pozornicama koje svojim dometima zaslužuje?

To više što je riječ o glumici koja nikada ne igra samo svoju ulogu. Odgojena u skupnoj igri ona svojom glumačkom nazočnošću umije dati svojevrstan temelj čitavom kazališnim činu, suigri s partnerima i gledateljima. Pokraj Marije Kohn — dovoljno je podsjetiti na dugi život Kolarove Breze u režiji Krešimira Dolenčića u DK Gavella — kao da svi glumci postaju sigurniji, učinkovitiji, bolji, jer iz njezine pojave u dobrim predstavama (a njoj se malo koja izjalovi) zrači energija, mudrost, vedrina i spremnost na bezgraničnu igru.

Mjesto i vrijeme nisu važni. Velika pozornica HNK ili neka mala u predgrađu, sasvim je svejedno. Bila dvorana puna ili ne, bili u njoj uvaženi premijerni gledatelji ili posve nepoznati, Marija Kohn u svaki će nastup unijeti jednak dio sebe. Izbor koji je pokazala na Sceni Strozzi mogla bi i mijenjati. Njoj nije potreban ni pripovjedni prolog ni epilog. Dok je Špiro Guberina, primjerice, dovodio svoje glumačke partnere, putem projekcijskog platna, Marija Kohn snagom svoje nazočnosti dozivala je i druge. Bit će zanimljivo vidjeti tko je sljedeći na ovoj sceni gdje je troje prvih glumaca postavilo visok kriterij.

Marija Grgičević