Dva doma Lastavice

Dva doma Lastavice

Marina Šur-Puhlovski, Zapisi s koljena (putopisna proza), Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

Pred nama je putopisna proza Zapisi s koljena suvremene hrvatske spisateljice Marine Šur-Puhlovski, koja je do sada objavila devet knjiga, uključivši i ovu o kojoj je riječ: dva romana, tri knjige kratkih priča, knjigu pripovijesti i knjigu pjesama u prozi te, izbjegavajući određenje vrste, knjigu kratkih proza. Podijeljeni u tri dijela, zapisi nastali između 1999. i 2001. opisuju autoričinu plovidbu Jadranom i otocima na brodiću Lastavica, kojim upravlja tajanstveni kapetan T. Početni plan svakako jest putopisna priča (obilazak Korčule, Mljeta, Vele Luke, Šolte, Kornata, Visa, Brača, Hvara), koja se podudara s kritičkim razmišljanjima. Razlikujemo dvije kritičke razine: figuraciju puta i izlaganje o osobnoj lektiri. Na prvi pogled nespojivi planovi zadobit će razumljivu koegzistenciju na relaciji: putovanje, čitanje, rekonstrukcija prijeđenoga puta i pročitanog te zapisivanje svega onoga što se nameće oku i iskustvu.

Književnokritičke eksplikacije

Knjiga neće biti još jedan prinos mitološkom poimanju Mediterana i njegove književne tradicije. Utječe se na vanjsko i svjesno, koliko god ono bilo slikovito, te se istinska eksplikacija iskustvene zbilje uvijek odnosi na složenu realnost s više određenja. Naime, otkriva se ono što je neodgonetljivo u stvarima i književnosti. Postupno se otkriva čitav jedan florilegij i marinizam, ono što je namrla starina i turistička suvremenost. To se podjednako odnosi na panoramski pogled i detaljističko autoričino oko glede krajolika i pojedinih situacija, kao i na njezine nazore o književnosti koje zastupa.

Osobni karakter književnokritičkih eksplikacija u ovoj knjizi važni je prilog cijeloga dosadašnjeg opusa Marine Šur-Puhlovski. Jer, iako autorici ne odgovara pisanje za koje kažemo da je dovoljno samo sebi, zaogrnuto isključivo jezičnom manipulacijom, njezina će kritička razmišljanja o osobnoj lektiri, barem zasad, biti osebujan govor. No, ne bi se baš reklo da je to i vlastiti jezik koji se govori samoj sebi. Može biti da je putovanje samo izlika za sređivanje osobnoga kritičkog stajališta spram književnosti. Dovoljno je pratiti njezine opservacije, odnosno samorefleksije o pojedinim stranim književnim djelima, da bi se doprlo do autorice i saznalo kako živi literaturu. Iako bez opširnijih argumentacija, dajući nam sukus svojih razmišljanja, pokušat će ocrtati čak i obilježja pojedinih oblika i vrsta te progovoriti o funkciji književnosti. Treba napomenuti da njezine prosudbe nisu nastale u ime mnogih te stoga ona nije idealni čitalac, napose rafinirani. Uostalom, svojim je pismom dokazala da nije zaboravila umijeće baratanja jezikom, a također nije ušla u jednosmjerne ulice žanrovskoga poimanja književnog djela. Jedna je od rijetkih spisateljica koja umije fabulirati pa posljednjih godina pokušava premostiti i najmanji jaz između svoga djela i čitača. I u ovoj knjizi počesto analizira bez misaonih zapreka (ocrnit će loše ugostitelje i zanemarenu prirodu) i dvojbi intelekta.

Ljubav i mržnja

Marina Šur-Puhlovski smatra da svijet služi zabavi te da iza žanra leži zavjera trgovaca. Za nju je pisanje ipak pitanje života i strasti, a ne posla i trgovine. Stoga ne trpi dosjetke nego je zanima sudbina, osobe i njihovi životi. Kao i Marguerite Duras tvrdi da su romani poeme, dakako, ali ne iz taloga kave, nego iz života, iz njegova doživljaja. Referencija na Durasovu kao i na druge pisce) Goethe i Zola, koje posebno cijeni, V. Hugo, V. Woolf, R. Carver, F. Kafka, E. A. Poe, zatim Shelly, Werfel, Solženjicin, Gogolj, Puškin, Tolstoj, Flaubert, Dostojevski, Joyce, Marquez, Basho...) upućuju na onu poznatu prijemljivost za zbilju u otkrivanju puti riječi, toliko zajedničku u obje spisateljice, u potrazi za vlastitim i samostalnim izrazom. Naravno da tako usmjerenu znatiželju ne može zaokupiti ono rubno u književnosti. Adekvate će potražiti negdje izvan recentnih obrazaca, u prostorima imaginacije i ganutljivih prepisivanja svakodnevnih prizora.

Ipak, vratimo se okomici ove knjige. Očevidno je da nas autorica prisiljava pratiti zrele i stroge (povremeno šokantne) prosudbe iskusna čitača. Ponekad je toliko izbirljiva da čak ne bi prešla ulicu i ručala s Virginiom Woolf — unatoč Gospođi Dalloway. Obavijestit će nas da je Flaubert imao problema s prirodnim, spontanim pripovijedanjem. Nasuprot tome neće skrivati sklonost Goetheu. Treba imati mašte za istinu realnoga, njezin je moto preuzet od toga velikana. Naime, malo pisaca ima mašte za istinu realnog života, govorio je Goethe. Za autoricu je maksimom postala i njegova tvrdnja da pisci ili izmišljaju druge svjetove o kojima ne znaju ništa, ili se pak vežu isključivo uz realni život, postavljajući si pritom preuske okvire. S tim u svezi autorica ne voli likove koji su nalik na lutke izrezane iz kartona, a žive u jednoj dimenziji svakodnevne ispraznosti. Njezina nepokolebljivost i kritičko samopouzdanje zapaža se i na radnom primjeru Emilea Zole, poznatu po inauguraciji slika koje itekako postoje u životu. Zola je za nju precizan, nesklon ustupcima, s okom stroga, u sve proničućeg Boga, kojega se ne tiče ništa osim istine; uljepšavanja nema. Više od istine zanima je krivotvorina istine. Smatra da umjetnik razotkriva laž u istini i istinu u laži. Promašaj se zgodi kad god vuče na jednu stranu ka čistoj laži, a tada je riječ o trivijalnoj književnosti, ili ka čistoj istini, a tada je riječ o hermetičnoj književnosti.

Stvaranje trivijalnosti

Ono djelo koje proizlazi samo iz autora, iz njegova autorskog svijeta, jest umjetničko, a ono koje proizlazi iz jezika, iz vještine pisanja i dobre kombinatorike, jest trivijalno. To posebice podvlači Marina Šur-Puhlovski, kao i granicu između umjetničkog i trivijalnog, koju nažalost ljudi više ne vide. Ako vrijednosti diktira sadašnjost — stvaramo trivijalnost. Sadašnjost nas vječno hoće obezvrijediti. I to zaista nije daleko od istine kada smo svjedoci body-art predstavljanja knjiga, gdje medijski marketing ima presudnu ulogu. Nasuprot tome mogli bismo se nakratko vratiti autoričinu putovanju, odnosno putopisanju. Ono je uobičajeno, slikovito, manje događajno, čini se i izvještajno. Mjestimice može poslužiti kao pouzdan itinerar s podacima o vremenu, prometnoj brodskoj infrastrukturi, jelovniku i mentalitetima ljudi. Vezanost uz ime broda Lastavica autorica tumači s pomoću simbola istoimene ptice koja ima dva doma: sjeverni i južni, i ni jedan ne može napustiti. Kao i autorica. I zaista, kao da nas ništa u ovoj knjizi ne može napustiti: zacrtan smjerokaz puta i iskaz autoričine nesputane, neobuzdane, demonstrativne, ali i uvjerljive misli — misli o kojoj u najmanju ruku treba promisliti.

Sead Begović