Dobro plaćeni lažljivci

Dobro plaćeni lažljivci

Frédéric Beigbeder, 129,90 kuna, prev. Ljiljana Ješić, OceanMore, Zagreb, 2002.

Eto naslova za prevođenje: ono što je u Francuskoj 99 franaka iliti 14,99 eura, u dakle dvama izvornicima dvojna merkantilnog identiteta matične autorove zemlje, to se na hrvatski i svaki drugi, recimo to tako, jezik mora prevesti više u dogovoru s marketinškim negoli prevodilačkim stručnjakom, ovisno naime o tome koliko knjiga kani koštati na tom tržištu. S obzirom da mi je u ruci čak treće izdanje, dogodio se sretan susret prijevoda i plaćenog odmjeravanja, što je podmetnuta autorska invencija koja je riječima metajezičnost i metafikcionalnost uspjela dati nove dimenzije.

S onu stranu Alicina zrcala

Nešto od te jezične pomutnje s nejezičnim poretkom stvari svojstveno je i samome romanu, ako se to može nazvati romanom — u igri je orvelovski jezik reklama, gdje se francuski doima posebno smiješan: od nekadašnjega poslovično samodopadna ce qui n’est pas claire n’est pas français ili u prijevodu, što nije jasno nije na francuskom, devize koja se odnosila na razvedene i pregledne kobasičaste odvojke francuske klasicističke sintakse, ostali su samo batrljci, i sintaktički i leksički, pomiješani s promidžbeno kraljevskim anglicizmima, a riječi tzv. prirodnog jezika zamijenile su imena-marke, stupidne kovanice za reklamirane proizvode i neograničena moć da se blistavim homofonijskim doskočicama prkosi svakom zakonu jezičnog dogovora, iskazana u lapidarnostima što su se i ovdje dobrano ukorijenile, tipa »Dobro, bolje, Belje«.

Jer, kao što ste možda već dočuli, Beigbederov je roman upad ne s onu stranu Alicina zrcala, nego s onu stranu vrata prominentna proizvođača Baudrillardovih simulakruma, reklamne industrije, ispisan iz očišta onoga tko joj ni uz najbolju volju ne može izbjeći, jednog od njezinih, kako roman veli i industrija hoće, kreativaca, pisaca reklamnih scenarija i slogana. Jezik koji on rabi nije samo podložan reklamnoj minutaži i lingvostilističkim tragovima — rupama američkog imperijalizma: tu je još niz olupina s praznogovornih međusastanaka u jednom od brojnih stožera tvornice ispranih mozgova, tamo gdje se nadugo raspravlja o kampanjama, strategijama i učincima, ili pak dražesno inventivnih frazeologemskih paralaža u intervjuima, gdje se prosipaju poetski poslovni samoreklamerski biseri kao što je ovaj sažeti recept za uspjeh: »Potrebno je povezati entuzijazam s točkama na kojima se spajaju raskrižja sutrašnjice«. I ovaj se roman, kao toliki u posljednjih petnaest godina, oglašava pod egidom autobiografske proze te se do prvih mjesta prodavanih knjiga propeo pretežito zbog svojega pothvata implozije: pripovjedač nam odmah priznaje da piše ono što autor njime trbuhozborački doista proizvodi, knjigu koja izriče cijelu istinu o pokvarenom marketingu, što će reći blati usta koja autora hrane kako bi ga ta ista usta imala zbog čega ispljunuti. Autor, međutim, svoj potez i ne oglašava kao kakvu građansku hrabrost, subverzivnost u odnosu na Hardt-Negrijev Imperij ili pak kao egzistencijalni rizik, samoubilački skok u prazno: roman-bombica koja ga je konačno posvetila kao pisca, ispunivši profesionalnu želju što je vuče još iz djetinjstva, posve iskreno ispovijeda unaprijednu zgađenost nad činjenicom da mu se zapravo ionako ništa ne može dogoditi — nema ispadanja iz sustava, ili, kako bi sam rekao: »Nema nikakva načina da se tome umakne. Sve je zaključano, s osmijehom na licu«.

Profesionalni lažljivci

Zato, veli Beigbeder, što sa svijetom nije uspio Goebbels, uspjet ćemo mi — dobro, odveć dobro plaćeni profesionalni lažljivci: mi ne šaljemo u komore, mi vas hranimo iluzijama od kojih ćete se svi jednoga dana dobrovoljno — raspuknuti! Istodobno se čini da po svim šavovima puca prije stupovlje toga sustavma, utjelovljeno u Beigbederovu fikcionalnom dvojniku, Octaveu Parango, čiju psihofizičku i moralnu dekadansu pratimo uz povremena reklamna odmorišta, od raspada braka, odreknuća od djeteta, svakodnevnih doza kokaina i seksualnih orgija koje se najviše slade platonskim ustezanjem pa sve dalje, strmoglavo do ubojstva iz osvete, počinjena nad navodnom nevinom žrtvom, klijentom, točnije klijenticom koja uzvratno i ne znajući pustoši živote svojih krvnika i prije nego što su joj s ubilačkim namjerama pozvonili na vrata.

U eri proze koja želi prije svega biti rasprodanim simptomom svojega vremena i stoga čitljiva tzv. svima, ne možete Beigbederu prigovarati što obznanjuje da mu je eto i romaneskna mašta impregnirana i nepovratno zagađena reklamnim video- i slogan-virusom, pogotovu jer mjestimično i uspijeva biti duhovit, zapravo najviše kad se, u ritmičkim predasima od gotovo nepostojeće radnje, oda onomu što ponajbolje zna, ne samo umecima s reklamno-scenarističkim idejama, nego i uokvirivanju apsolutno svega što ga muči, o čemu sanja, od čega strepi i čemu se nada istim apsurdističkim kontaminacijama (recimo, Isusa i raspačavanja droge) koje su potpuno dokrajčile svaku moguću granicu ukusa između tzv. svetih i tzv. profanih, tzv. elitnih i tzv. popularnih kulturnih sadržaja. Iz te autorove zbirke ne mogu odoljeti, a da ne izdvojim reklamu za smrt sa završnim, doslovce ubojitim sloganom: »Život? Ostavi ga svojim prijateljima.« Crnohumorna satira, ipak, malo se previše razvukla i ne vodi mnogo dalje od svojih prvih dvaju-triju poglavlja, prema kojem prizoru moralnog rasapa i kojoj doskočici više. Ali zato šesto, posljednje poglavlje, vrijedi dočekati: tamo se prostire Beigbederova karikaturalna reklamna vizija raja što se krije u prostorima bijega i od same reklame, to konačno konzumerističko rješenje, ishod i svrha svega za što vrijedi živjeti i trošiti, zaboraviti na nezaposlenost, siromašne i treći svijet. U toj obećanoj zemlji nema čak ni blaženoga ničega, pa ni kraja romana: kad i poželite umrijeti, ili samo zaklopiti posljednju stranicu knjige, vrtnja bezveznih sklopova uznositih riječi poput napretka, budućnosti, života, bogatstva sutrašnjice i raznovrsnih kratica za institucije i proizvode koji vas zovu da ih poližete nastavlja se u beskraj...

Lada Čale Feldman