Bolje nego prije

Bolje nego prije

Na sajamskoj sceni sve izgleda lijepo, no iza kulisa uloge u hrvatskom nakladništvu i knjižarstvu još nisu poznate i raspoređene

Ovogodišnji je Interliber okupio oko dvjesto i pedeset nakladnika i više od stotinu tisuća posjetitelja. Kako povezati podatak da Hrvati ne čitaju knjige s podatkom da se godišnje u Knjižnicama grada Zagreba posudi oko pet milijuna knjiga? I u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici statistika je sve bolja — broj tiskanih knjiga raste, pa je tako 1994. u Hrvatskoj tiskano ukupno 2223 naslova, dok je u 2000. zabilježeno njih 3764. I Ministarstvo kulture mandat je zaokružilo podatkom da je tiskano šezdeset posto naslova više nego do 2000. godine, da je otvoreno više od sto novih knjižara, tridesetak novih knjižnica, a to su potvdili i mnogi nakladnici.

Hrvatski tradicionalni sajam sve se manje doima kao velika knjižara, odnosno kao puki sajam knjiga, a sve više pokušava biti i sajam pisaca, kako bi jednom možda postigao živahnost i atraktivnost sajma u Leipzigu (!). Tom stazom brže idu organizatori sajma u Puli, koji se trude od toga događaja napraviti središte inozemnih pisaca, organizatora i agenata. Industrija knjige, dakako, sve više ističe knjigu kao robu, a sve više zatomljuje njezin umjetnički život. Interliberu predstoji još žustrih koraka — pokušaji plakatnoga predstavljanja zvijezda (npr. Ferića, Čuline itd.) ipak su bili samo usputni ukrasi, predstavljanja knjiga na raznim mjestima također su bila usputna, neistaknuta događanja u sveopćoj gužvi i buci, a i rascjepkanost sajma u dva paviljona daleko je bila od cjelovite i uspješne prezentacije. Velika zamjerka nakladnika bila je upućena organizatorima koji su zapisali nepotpunu informaciju na ploči koja upućuje na šesti paviljon — na njoj je samo pisalo da je Mađarska — zemlja partner, kao da su u tom paviljonu samo mađarski nakladnici, a ne i mnogi drugi hrvatski nakladnici.

Teško je zasad Interliber nazvati međunarodnim sajmom, s obzirom da je predstavljena tek nekolicina drugih zemalja — Iran, Srbija, Mađarska. On je u osnovi panorama hrvatskoga nakladništva, pa bi ga trebalo, da bi ubuduće bio sjecište i većega broja stranih posjetitelja, svakako popuniti s više stranih štandova. Dobro je da se predstavila Mađarska, jer se tek oko jedan posto knjiga u prijevodnoj literaturi prevodi godišnje s mađarskoga, dok je oko šezdeset i četiri posto prevedenih knjiga u ovoj godini onih britanskih pisaca. Dok se, pod ujecajem FAK-a, posljednjih godina u nas posebno afirmirala britanska književnost, čiji su pisci bili i zvijezde fakovskih večeri (Welsh, Kelman, Griffiths, Litt, itd.), dotle je Francuska ostala, u široj medijskoj recepciji, uglavnom u znaku Houellbecqua, svaki pokušaj nakladnika da afirmira pisce drugih, pa i manjih zemalja, koristan je za tržište. I baš zbog te britanomanije lijepo je bilo vidjeti sliku suvremene mađarske književnosti ili nepoćudne knjige popularne kineske spisateljice Wei Hui na štandu VBZ-a. Ne treba zaboraviti da je književnost još ponegdje pod državničkim okom, pa je tako Wei Hui doživjela da su joj, jer je promicala dekadentnu kulturu, u Kini javno spalili četrdeset tisuća primjeraka knjiga, a ruskom piscu Sorokinu, autoru romana Plavo salo (koji će uskoro izići i u nas) javno je suđena zbog pornografije, na nagovor Putinove mladeži, stranke Oni koji stupaju skupa. Hrvatsko tržište knjiga predstavlja, u zaista širokoj panorami, sve književne svjetove — od kršćanskoga (knjige dominikanca Anselma Grüna), preko onoga koji sve više kritički ističe korporacijsku i medijsku Ameriku (npr. u knjigama Jonathana Franzena, Dona DeLilla ili Naomi Klein), do raznih priručnika za bolje življenje. Tu su i pravi megahitovi, prezentirani još i kao predstava, pa je tako novi nastavak serije o Potteru — Harry Potter i Red feniksa u izdanju Algoritma krenuo u prodaju u ekstravagantnu stilu, uz nastup iluzionista Taylora. Dakle, hrvatsko književno tržište, ma koliko bilo maleno, usvojilo je mnoge manije — britanomaniju, poteromaniju, pa i rudanomaniju, ako već želimo isticati komercijalni uspjeh knjige Uho, grlo, nož.

Na sajamskoj sceni sve izgleda lijepo, no iza kulisa uloge u hrvatskom nakladništvu i knjižarstvu još nisu poznate i raspoređene. Na primjer, zbrkana je situacija oko distribucije knjige, pa tako ideja koju je izrazio još gospodin Juričević, negdašnji direktor jake nakladničke kuće Mladost, da se u nas osnuje centar za knjigu, koji ima gotovo svaki veći grad u svijetu, nikada nije zaživjela. Taj centar bio bi osobito dragocjen manjim nakladnicima, a i svima ostalima — u nj bi oni slali svoje knjige, da bi se one potom distribuirale po knjižarama i knjižnicama. Neriješena je prodajna i distributerska mreža, a ni honorari pisaca, ta druga Ahilova peta u području književnosti i nakladnišva, nisu nikada ustaljeni, jer ni tu nema institucija koje bi vodile i uređivale stvari — DHK ili Hrvatsko društvo prevodilaca ne mogu nametnuti nikakve sankcije nakladnicima, o čijoj dobroj volji autori uglavnom ovise. Drugim riječima, u nas vlada inflacija naslova, dok poslovi oko knjige umnogome zaostaju.

Kada je riječ o samom sajmu, u toj šarolikosti, koja nije pogodna za neki rezime, ipak se može zapaziti da je gotovo svaki nakladnik razapet između sebe i publike, odnosno, između onoga što bi on želio i trenda komercijalizacije knjige. To se ne odnosi na specijalizirane nakladnike, poput LZ Miroslav Krleža, koji je i na Interliberu privukao pozornost predstavljanjem svoga bogatoga programa. Predstavljen je primjerice Filmski leksikon, koji je važan projekt nakon Filmske enciklopedije, tiskane prije petnaestak godina. Povlađivati publici ne žele ni drugi stručno orijentirani nakladnici, poput Demetre, koja s entuzijazmom tiska samo filozofijsku literaturu, tretirajući i dalje knjigu kao riznicu znanja. No, kada je riječ o beletristici, gotovo svaka nakladnička kuća ima s jedne strane svoj nakladnički, uglavnom žanrovski raznovrsni opus, u kojem se može naći mnogo kvalitetna štiva, a s druge strane ima i njeguje svoga omiljenoga i najprodavanijega pisca ili knjigu. Tako Znanje ima svoju Tracey Cox, odnosno vizualno raskošno opremljenu knjigu Superseks, Profil ima Arijanu Čulinu, AGM Vedranu Rudan, Fraktura Antu Tomića, Durieux Miljenka Jergovića, VBZ Paola Coelha, Naklada Pavičić Ivana Aralicu, a na reklami za njegov najnoviji roman — Svetinka (nastavak Ambre i Fukare), smije se i Nela Eržišnik, sa svojom memoarskom knjigom Moja tri života. Uopće, može se zabilježiti veliki procvat memoarske literature, često promovirane i pod nekim popularnijim nazivima kao što su žensko pismo. Tako je Profil, zacijelo jedan od najupadljivijih nakladnika na Interliberu, predstavio Biblioteku Femina, odnosno knjige Kao da smo otac i kći Julijane Matanović, Posve osobno Rujane Jeger, Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće Arijane Čuline, što je svakako znak da je ženska memoaristika jedan od najsnažnijih virusa na tržištu knjige. Inače Profil, nakladnička kuća koja je dosad bila poznata uglavnom po dječjim knjigama i slikovnicama, naglo je ušla u trend komercijalizacije, a s njom se može uspoređivati jedino AGM.

Procvat nakladništva (hrvatski nakladnici imaju za sada oko petnaest tisuća naslova, kako pokazuje tek pokrenuti BIP katalog, kojem je svrha dati pregled hrvatskoga tržišta knjiga) čini se i u prodajnom smislu samo kao vanjski sjaj, a ne pravo tržište knjige, ako se samo sjetimo da je u nas Ministarstvo kulture glavni otkupitelj knjiga. U tom smislu, Profilu i AGM-u, koji razvijaju malu industriju knjige, valja skinuti kapu. Nedostatak jakoga tržišta moraju katkada nadomjestiti ambicije mlađih urednika, koji se zapravo sve više pretvaraju u menadžere, pa bi se oni zacijelo vrlo dobro snašli i u poslu agenta koji na Zapadu posreduje između knjige i čitateljstva. Ali, zašto ta umijeća, a i pamet, ne iskoriste da promoviraju neke vrijedne knjige? Nije točna prognoza da je riječ o današnjem ukusu publike. Jedinstveni ukus publike nikada ne postoji, možemo više govoriti o potezima nakladnika, koji zavode uvijek zavodljivu publiku. Jer, da se publika trivijalizirala, ne bi u Italiji bestseler bila knjiga Niccoloa Amannitija Ja se ne bojim, posve lirsko, od svakodnevice udaljeno štivo, niti bi u Americi milijunsku nakladu potigao roman Korekcije Jonathana Franzena, koji možda opisuje banalnost življenja, ali svakako ne banalnim stilom. Na kraju, ne bi VBZ prodavao dobro Marqueza da je publika tako trivijalna. Ne bi Fraktura prodavala ni nobelovca Kertesza, niti bi DHK prodavao Houellbecqua, koji je stilski čak i težak za prosječna čitatelja. Tržišni uspjeh ovisi o trudu nakladnika, a ne o ustaljenu očekivanju publike. No, hrvatska suvremena književnost izrodila je, u tom trendu brzopotezna štiva, dvije muze književnosti — Vedranu Rudan i Arijanu Čulinu, koje su osvojile cijelu bivšu regiju, pa se i na beogradskom štandu Narodna knjiga moglo čuti da su te knjižice, uz, recimo, knjige Zorana Ćirića, Gorana Petrovića ili Gordane Kuić, među najprodavanijim knjigama u Srbiji.

Interliber je pokazao da ipak još postoje nakladnici koji ne pretežu na stranu šire publike, nego nastoje naći pravu prijateljsku vezu literature i recepcije. Ako je Zlatko Crnković, jedan od danas rijetkih urednika s respektom prema literaturi, mogao, kao urednik u Hitu, na tržište plasirati Kunderu, Greena, Kishona, udovoljavajući čitateljima, ali ne ugrožavajući književnost, zašto tako književnost ne bi plasirali i neki današnji urednici? Hit biblioteka danas, s novim urednicima, i dalje ide tim dostojanstvenijim putem, ali medijski pomalo gubi utakmicu u utrci s agresivnijim mlađim nakladnicima. Hena com primjer je jedne od uglednijih nakladničkih kuća koja se ne priklanja ni jednoj krajnosti — ni bjesnilu destrukcije, ni pomodnim svjetskim megahitovima, nego tiska radije Kunzrua, DeLilla, dakle, autore koji imaju potvrđenu književnu vrijednost. Dobar pregled strane proze ima i nakladnička kuća VBZ — ponuda joj je šarolika (od Saramaga do kontroverzne Kineskinje Wei Hui). Svakako je jedan od najboljih pregleda svjetske proze, koji jamči književne uspješnice, biblioteka Zlatko Crnković vam predstavlja, u okviru Algoritma. Pozornosti je vrijedna i Školska knjiga, sa svojom ponudom rječnika i leksikona (predstavljanje Velikoga školskog leksikona bilo je jedno od najistaknutijih predstavljanja), metodički obrađene lektire te klasičnih djela. To je jedna od rijetkih nakladničkih kuća koja neće komercijalizirati prozu nego će, dapače, plasirati i klasična djela, u biblioteci Nobelovci i Vrhovi svjetske književnosti. Školska knjiga isticala se na Interliberu i s najbolje uređenim štandom (koji je dnevno posjećivalo od pet do deset tisuća ljudi), dobivši posebno priznanje za visoku razinu nastupa, Kristalnu statuu.

Naposljetku, valja izdvojiti posebnost zajedničkoga štanda Matice Hrvatske i Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Knjiga koja je privlačila posjetitelje — Život za sport i od sporta Željka Mataje, bila je promovirana zanimljivom i sportski intoniranom nagradnom igrom. Ukupno je prodano čak dvjestotinjak Klaićevih Rječnika stranih riječi, zahvaljujući i prigodnom popustu od pedeset posto.

Na Interliberu promovirane su mnoge knjige — od vrijedna novog izdanja Povijesti umjetnosti H. W. Jansona, preko novih knjiga Hena coma — Dan i jošjedan Nenada Rizvanovića, Sredina naprijed! Borivoja Radakovića, do vrckave narodske knjige Lijanov san Dražena Marijanovića. Ako je nemoguće izdvojiti sva važna predstavljanja i knjige, znači da je Interliber bio daleko više od očekivanoga.

Lada Žigo

Zdenko Ljevak, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara

Ovogodišnji Interliber sigurno je putokaz u kojem smjeru hrvatsko nakladništvo treba ići. A potvrdilo je već široku lepezu interesa i mogućnosti da se dođe do knjiga. Interliber je pokazao da je politika ulaganja u knjigu i izdavaštvo, putem Ministarstva kulture, bila ispravna. Sve veći broj nakladnika i autora učinili su knjigu dostupnijom i pokazali da je knjige danas lakše i pisati nego prije. No, velesajam bi ubuduće trebao bolje prostorno riješiti sajam, odnosno, ponuditi petnaestak tisuća kvadrata zajedničkoga prostora, a ne dva odvojena paviljona. Grad i velesajam moraju razmišljati o Interliberu kao budućem jačem regionalnom središtu, po uzoru na susjedne sajmove u Budimpešti ili Beogradu. Nema razloga da se Interliber ne razvije u veći međunarodni sajam ne samo u kulturnom nego i u komercijalnom smislu, a taj put iskazuje se i sada, jer Interliber sve manje nalikuje velikoj knjižari, a sve više razvija i kulturološke programe. Sajam bi ubuduće trebao biti sjecište ne samo autora i knjiga nego bi trebao biti tržište autorskim pravima.

Zlatko Crnković, prevoditelj, urednik i književnik

Rekao bih da je ovogodišnji Interliber najuspješniji do sada u svakom pogledu — po broju izlagača, po broju izloženih knjiga i po broju posjetilaca. Zaista je za knjigoljupce bilo pravo uživanje šetati između štandova pojedinih nakladnika u 5. i 6. paviljonu Zagrebačkoga velesajma. I publika je bila raznolika — od studentarije do časnih umirovljenika, vjerojatno i zato što je od lanjske godine ulaz besplatan. Nadam se da je sve to dobro znamenje za buduće slične skupove u Zagrebu, pogotovo što je većina posjetitelja i kupovala knjige po sniženim cijenama.

Ipak, valja progovoriti koju i o nedostacima ovogodišnjega Interlibera, jer njih je također bilo.

Prvo, organizacija Sajma knjiga nije bila na potrebnoj visini. Mnogi posjetioci nisu ni znali da se ovogodišnja svetkovina knjiga u našem gradu prvi put održava u dva velika paviljona, pa je onaj drugi, 6. paviljon, bio slabije posjećen. Nije bilo dovoljno oznaka i putokaza koji bi upućivali ljude u taj drugi paviljon.

Posebna je nezgoda bila u tome što su posjetioci Interlibera morali svladavati neshvatljive i nepotrebne zapreke na putu do velesajamskog restorana Globus. Najkraći ih je put (koji nipošto nije bio kratak) vodio kroz drugu, paralelnu izložbu za koju se plaćala ulaznina (30 kuna, čini mi se). Da bi to izbjegli, morali su ići okolo kere pa na mala vrata i usput se propitivati za komplicirani smjer kretanja.

Drugo, nakladnici se uglavnom svi slažu da je najamnina izložbenog prostora bila previsoka — gotovo kao u Frankfurtu, najvećem i najbogatijem sajmu knjiga na svijetu. Zbog toga nisu ni svi hrvatski nakladnici sudjelovali na ovoj sajamskoj priredbi.

Mjesta za odmor i okrjepu umornih jahača bilo je vrlo malo i ljudi su morali čekati u redu da se domognu bilo kakve okrjepe, a kamoli da ljudski sjednu i otpočinu. A za obilazak Sajma trebalo je doista vrlo mnogo snage i vremena.

Pohvalno je što je bilo podosta predstavljanja novih knjiga i njihovih autora, ali je razglas mjestimice bio tako snažan i bučan da je više rastjerivao nego privlačio radoznalce. U tom je smislu ovo bio više vašar nego sajam.

Štandovi su inače bili bolje i atraktivnije opremljeni nego prethodnih godina. Imponirale su velike fotografije, gotovo jumbo-plakati, naših novopečenih pisaca na štandovima najvećih i najbogatijih izlagača. Hvale je vrijedna i činjenica da su neki popularni autori u određeno vrijeme potisivali na štandovima svoje knjige.

Iako je posjet bio vrlo dobar, vjerojatno najbolji do sada, još daleko zaostajemo za posjetom Sajma knjiga u Beogradu, recimo. Rekao bih da zaostajemo u tom smislu čak i za Sajmom knjiga u Banjoj Luci (gdje se plaća ulaznina, kao i u Beogradu). Zašto je to tako? Na to pitanje nemam odgovora.

Nije mi jasno zašto je Interliber trajao praktički samo četiri dana i zašto je bio zatvoren u nedjelju, kad se mogao očekivati najveći priljev znatiželjnika. Drugi sajmovi knjiga u svijetu traju najmanje pet do šest dana.

I na kraju jedina smiješna pojedinost koju sam zapazio kao prevoditelj na ovogodišnjem Interliberu. (Zucker kommt zuletzt.)

Na štandu izdavačke kuće Vuković Runjić otkrio sam najnoviji kratki roman sve popularnije belgijske književnice Amélie Nothombe. Ipak, zbunio me naslov hrvatskog prijevoda: Robert je njezino ime. Nevjerojatno je da prevoditeljica toga djela s francuskoga nije shvatila da se Robert u ovom slučaju ne odnosi na junakinju knjige, nego na najpoznatiji (iza Laroussea) rječnik francuskoga jezika. Uostalom, naslov izvornika glasi Robert des noms propres, što će reći Robert vlastitih imena, pri čemu je ime Robert trebalo zamijeniti našom riječju te naslov prevesti ovako: Rječnik vlastitih imena (takvih rječnika ima gotovo na svim jezicima).

Usput budi rečeno, o naslovima prevedenih knjiga u nas pisao sam u više navrata, ali očito je da je to neiscrpna tema o kojoj ću možda još koji put javno progovoriti.

Ante Žužul, predsjednik uprave Školske knjige

Interliber je ove godine najbolje pokazao da se knjiga našla u središtu pozornosti, čak i onih koji dosad knjigu nisu zapažali kao svoj primarni medij. Mnoštvo novih nakladničkih projekata izazvalo je interes javnosti pa možemo zaključiti da knjiga postaje sve važnija za suvremeni život, ne samo kao priručnik znanja nego i kao priručnik življenja.

Nažalost, Interliber je ove godine, kao i prošlih godina, protekao u medijskoj anonimnosti. Javna je bila samo činjenica da je sajam posjetilo mnoštvo ljubitelja knjige.

Možemo stoga reći da u nas gotovo nema svijesti o tome da su mediji važni, zapravo glavni za promicanje znanja i kulture čitanja.

Naša nacionalna televizija nije pokazala dostatno zanimanje za Interliber, jer je samo selektivno pratila sajam, kao i drugi mediji. Tako se, dakle, nije pridala potrebna pozornost ni nekim iznimnim kulturnim projektima od velika nacionalnog značenja, dok su u prikazu posebno mjesto dobili periferni projekti, izabrani prema osobnoj sklonosti.

Englezi ponosno ističu svoj subjektivitet, Francuzi svoju nacionalnu snagu, a u Hrvatskoj se pokušava zatomiti kulturni nacionalni subjekt, često u ime nekih novih, tobože naprednijih oblika kulture, odnosno, u ime novokulture. Sustavno se razvija kompleks identiteta kao nacionalne pojave.

Na primjer Veliki školski leksikon, zaista veliki nakladnički projekt na kojemu je radilo više od stotinu stručnjaka, dulje od tri godine, ostao je bez ijednog ozbiljnijeg prikaza, a televizija je stidljivo, tek usputno, naznačila njegovo predstavljanje na Interliberu.

I drugi izdavači, odnosno cijeli sajam, dobio je tek krajičak medijske pozornosti, što nije pravedno prema ljubiteljima knjige i nakadnicima koji cijelu godinu ulažu maksimalne napore da stvore i približe knjigu čitateljima.

Ovo je prilika da zahvalim svim nakladnicima koji su svojim radom i velikim ulaganjem uljepšali sajam, a ne Zajednici nakladnika i knjižara, koja čak nije iskazala ni potrebu da i nedjelja (16. studenog) bude sajamski obiteljski blagdan knjige.

Nažalost, o tome nakladnike nitko nikada ništa nije pitao.

Magdalena Vodopija, direktorica Sajma knjiga u Puli

Iako novinari često navode na to, teško je uspoređivati sajam knjiga u Puli i Interliber, jer ta dva sajma imaju drukčije temelje i postavke razvoja. Interliber je središnji susret izdavača Hrvatske koji ima namjeru postati međunarodni, a Sajam u Puli sve više se približava zapravo festivalu autora i knjiga, koji povezuje izložbenu, prodajnu i književnu atmosferu. Sve će više Pula biti susretište inozemnih oganizatora, književnika, agenata, koji će upoznavati naše autore, ali i predstavljati autore iz svijeta. Na Interliberu sam bila na dan otvaranja i ugodno me iznenadio postav, jedna radna atmosfera koja odaje veliki mar nakladnika da urede i prezentiraju svoje štandove. Interliber je i po organizaciji i prezentaciji u skladu s vremenom i na pragu nekih velikih europskih sajmova kao što su oni u Pragu i Varšavi.

Voljela bih Interliber idući put vidjeti ipak u nekom proljetnom terminu, kako bi bio vremenski udaljeniji od Frankfurta i sajma u Beogradu. Naime, zainteresirani domaći i inozemni posjetitelji prolaze naporni jesenski sajamski put na relaciji Frankfurt — Beograd — Zagreb, pa ne bi bilo loše da Zajednica nakladnika i knjižara odgodi Interliber za neko drugo doba godine.

Sanja Pilić, književnica

Volim Interliber. Sajam knjiga mjesto je gdje se u ovim brzom, nemam vremena vremenu sretnem s mnogim prijateljima, znancima, kolegama, izdavačima, mjesto na kojem razgovaramo o knjigama i pisanju. Ove godine izdavači su zauzeli paviljone pet i šest i premda je to bila dobra ideja u smislu prozračnosti i komotnosti samih izložbenih prostora, nedostajala je prava komunikacija između njih, i to na štetu šestice u kojoj su izlagali, između ostalih, i naši mađarski susjedi u ulozi zemlje partnera. Neupućeni posjetitelji mislili su da je šestica isključivo mađarski paviljon, pa u nju nisu svratili i tako nisu vidjeli knjige mnogih naših izdavača koji su se tamo nalazili. Šteta! Sajam je manifestacija informativnog, ali i prodajnog karaktera, i svima je u interesu da se knjige što bolje prodaju.

Raznih zbivanja, poput predstavljanja knjiga i časopisa, susreta s književnicima, kvizova znanja, potpisivanja knjiga, nagradnih igara i dr. bilo je dovoljno, iako informacije o njima nisu bile lako dostupne, odnosno informativnih pultova bilo je premalo, a i popratnih letaka s preciznijim opisima gdje se i kada što događa. Izlagači su, često i sami, nedovoljno jasno oglašavali događanja na svojim štandovima, pa bi publika izostala. Naši partneri Mađari nisu se potrudili oko izgleda svog izložbenog prostora, koji je djelovao napušteno. Glavna pozornica, koja se nalazila u paviljonu broj šest, zajednički prostor Interlibera, također je bila malo izvan ruke, nedovoljno atraktivno uređena i osvijetljena. Kao što glumac u predstavi, uz pomoć šminke i kostima, zaokružuje svoju ulogu, tako i knjiga zaslužuje lijep i dobro dizajniran prostor. Znajući da će ovi, ipak, sitniji nedostaci u prezentaciji književne produkcije do sljedećeg Interlibera biti uklonjeni, želim nam svima što više objavljenih i dobrih knjiga!

Uzeir Husković, direktor Hena coma

Dojma sam da je ovogodišnji Interliber u mnogome drukčiji od prethodnoga. Barem s obzirom na ambicije Zagrebačkog velesajma da napuni dva paviljona, koja se ostvarila, kao i na nastup većega broja izdavača iz zemlje susjednih država bivše nam zemlje. Institucija zemlje — partnera prvi put se događa na Sajmu. Sve je to najavljivalo da Interliber i Ministarstvo kulture kao visoki pokrovitelj mogu napraviti predstavljanja za knjigu kakvo do sada nije upamćeno. Nažalost, to se nije dogodilo ni ovaj put, zahvaljujući ponajviše lošem i nedovoljnom praćenju Sajma od strane televizije, novina i radija. Tehnički uvjeti nisu bili adekvatno i kvalitetno riješeni. Dva paviljona, koja ničim nisu bila povezana, a u službi su jedne manifestacije, zapravo su potpuni promašaj, kao uostalom i još nekolicina njih.

Sve u svemu, kao i dosad, ništa novo, osim što je Zagrebački velesajam dvostruko više zaradio, a izdavači prodali mnogo manje knjiga.

Stanje nakladništva u nas zasigurno je mnogo bolje danas nego prethodnih godina. Objavljen je velik broj domaćih i stranih knjiga te stručnih i kulturno važnih knjiga. Svemu tome najveći prinos dalo je Ministarstvo kulture s programom otkupa knjiga za gradske knjižnice po maloprodajnim cijenama i programom potpore izdavanju knjiga. Sredstva koja se godišnje izdvajaju golema su i važna, pogotovo za male specijalizirane izdavače velikoga entuzijazma i agilnosti. Sve su to podaci koji idu u prilog tezi ministra Vujića o procvatu knjige. No, bojim se da to procvalo izdavaštvo, koje nije rezultat tržišta i tržišnih prilika u nas, neće potrajati dugo ne bude li i dalje Ministarstvo kulture glavni otkupitelj knjiga i snažni potpomagatelj izdavanju knjiga. Dugoročno vjerujem u sustavno stvaranje interesa za knjigu i razvijanje kulture čitanja, kako bi knjiga ponovno postala zanimljiv i prestižan proizvod, bez kojega nije moguće adekvatno komunicirati sa svijetom.