Bocal razvija samoobrazovanje

Bocal razvija samoobrazovanje

Bocal upravo, dakle, pokušava osmisliti način samoobrazovanja, ne teži stvaranju savršena učitelja koji treba prenijeti neko savršeno znanje

Barbara Matijević, mlada plesačica i plesna autorica, diplomirala je francuski i engleski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a plesno se usavršavala, nakon završene Osnovne škole za ritmiku i ples u Osijeku, u Hypaxis Dance Center (Wilton, N. H.) pod vodstvom Jayne Persch te u Međunarodnom centru za ples i izvedbene umjetnosti Athena pod vodstvom Kiline Cremone u Zagrebu. Nakon uspješnih izvođačko-autorskih suradnji sa skupinama Obepyu, llinkt! i Trafik, na ovogodišnjem Tjednu suvremenoga plesa u sklopu hrvatske plesne selekcije Galerija pokreta, u Gliptoteci HAZU predstavila se desetominutnom solo koreografijom Re-Play (glazba El Bahattee, kostim Sunčana Jozić), posjednuta na visoku njihaljku koja visi s mosta u dvorištu Gliptoteke, njišući se u bijeloj opravi od tila, obasjana plavičastim svjetlom.

— Koreografija Re-Play moj je prvi samostalni autorski rad i zapravo je cijela zamisao pošla iz više smjerova, jer istovremeno dok sam radila taj solo, pisala sam diplomski rad o Emily Dickinson i tamo je postojala cijela ta ideja izoliranosti i bjeline... S druge strane, budući da je sama tematska zadanost cijelog projekta Galerija pokreta bila povijest plesa, tu sam našla vezu s općom slikom plesa koju sam stvorila u djetinjstvu, slikom plesačice i balerine kao nečega nestvarnog, magičnog, bajkovitog, kao nekog mjesta igre. I ne vezano samo uz sliku tijela koje pleše, nego konkretno sliku žene koja pleše, dakle sliku same mene u plesu i sliku općenito koju ljudi imaju o plesu... Zanimao me taj nekakav fašizam oka koji smješta ples u nešto nedodirljivo i čisto, taj doživljaj plesačice koja treba odgovarati određenoj slici, slici plesa kao nečega što je lijepo. A to lijepo ja sam, kako sam se razvijala kao plesačica, počela doživljavati kao sve više i više nasilno i ograničavajuće. I zapravo sam došla do zaključka da se te slike jako teško osloboditi, ona je stalno prisutna i ni ja sama je se nisam dokraja oslobodila, a čini mi se kao nešto mrtvo i zapravo morbidno. Otud i cijela atmosfera moga sola »Re-Play« koja je pomalo morbidna, a podcrtana je i kružnim oblikom glazbe koja se samo penje i spušta, kao i mojim kretanjem, koje odgovara njihanju, koje se ne razvija, koje eventualno može ići naprijed, natrag ili lijevo-desno, ali nikamo drugdje. Od samoga početka to je kretanje ograničeno, jer ja jesam u pokretu, ali se sama ne krećem, kreće se stolac, mehanizam, njihaljka, i u jednom trenutku više se ne zna pokrećem li ja nju ili ona mene pokreće... Htjela sam postići da se cijelo to ne-kretanje i ne-događajnost moga sola svede na sama gledatelja, da on postane svjestan toga što on očekuje inače da se u predstavi treba dogoditi i da postane svjestan svoje uloge u samom izvođenju i kreiranju predstave, s cijelom prtljagom koju donosi, prtljagom unaprijed stvorenih slika o plesu. Pokušala sam to podcrtati do krajnjih granica, do gotovo najgorega mogućeg klišea.

Na poziv francuskoga koreografa Borisa Charmatza, odmah nakon Galerije pokreta otputovali ste u Beč kao članica jednogodišnjega međunarodnog plesnog projekta Bocal. O čemu je riječ u tom projektu?

— Bocal je nastao na inicijativu Borisa Charmatza, u sklopu Centre National de la Danse u Parizu, kao odgovor na postojeće stanje u plesnim institucijama u Francuskoj, stanje koje je zapravo simptomatično i za ostale europske zemlje koje imaju razvijenu plesnu infrastrukturu, a propituje se obrazovanje plesnih umjetnika. To je projekt koji je smješten negdje između pedagogije i umjetničke kreacije, koji prilazi plesnom obrazovanju kao što bi prilazio radu na plesnoj predstavi. Glavno pitanje jest pitanje mjesta umjetnosti unutar plesne škole, pitanje treba li se zadovoljiti time da škola bude mjesto u kojem se razvija samo tijelo, koje zapravo služi kao audicija za uspješne plesne kompanije i gdje se daje precijenjeno mjesto plesnoj tehnici s mišlju da, ako plesač svlada što više plesnih tehnika, u budućnosti će se znati bolje prilagoditi nekom koreografu. Bocal postavlja pitanje što bi neka suvremena plesna škola trebala ponuditi i ideja jest da se okupe mladi ljudi, i to ne samo plesači nego i likovnjaci i pisci koje zanima ples. Nas je šesnaestoro, iz različitih smo zemalja, Francuske, Argentine, Španjolske, Alžira, Maroka i ja iz Hrvatske, a ideja je da smo unutar projekta istovremeno i učitelji i učenici.

Bocal je nomadskoga karaktera, nakon Beča zajedno ste istraživali pitanje plesne pedagogije u Brestu, a uskoro putujete u Pariz, nakon čega ćete rezultate istraživanja prikazati u Brestu, Annecyu, Lyonu i na kraju u Beču u sklopu ImPuls Tanza početkom ljeta 2004. Do sada, što vas se najviše dojmilo u tom istraživanju?

— Najzanimljivije mi je trenutno biti okružena ljudima koji su jako svjesni sebe kao umjetnika, koji su svjesni određene odgovornosti koju imaju prema sebi samima time što su izabrali karijeru umjetnika, koji se razvijaju na vrlo širok način, ne gledajući usko samo svoju umjetničku granu, nego se pokušavaju smjestiti u svijetu suvremene umjetnosti u najširem smislu, od literature do likovnih umjetnosti. Osobito plesači, oni nisu zatvoreni samo u svojoj plesnoj dvorani i ne čekaju da ih neki koreograf pozove na suradnju, nego od samih početaka sami rade, stvaraju, razmišljaju, angažiraju se, osvještavaju vlastiti potencijal. Bocal upravo, dakle, pokušava osmisliti način samoobrazovanja, ne teži stvaranju savršena učitelja koji treba prenijeti neko savršeno znanje, tehniku koja bi nama kao plesačima, primjerice, bila najkorisnija, nego pokušava razvijati stanje duha, način razmišljanja kako sam sebe formirati kao umjetnika, kako se pozicionirati u svijet suvremene umjetnosti na vlastiti, individualni način.

Razgovarala Katja Šimunić