Autodestruktivna želja

Autodestruktivna želja

Ovaj put Zajec je za Gustl pokušao vlastitu poetiku nakalemiti na takozvani europski neorealizam žestokih slika i radikalno sluđenih karaktera

Nezadovoljni ili nezadovoljeni kazališni radnik odijelo može presvući uvijek, to mu je u krajnjoj liniji i u opisu posla. Dapače, takvi su iskoraci i u domaćoj kazališnoj povijesti, i bližoj i daljoj, dali određene, nimalo zanemarive rezultate. Tako je prije sedam godina Damir Šaban osnovao i Kazališnu radionicu Gustl i dosadašnjim produkcijama opravdao, ako ništa drugo, barem osobnu potrebu za neprekidnim glumačkim angažmanom.

Od prve predstave nadahnute Matoševim duhom i djelom, preko Odiseje 2001, gdje je možda najdalje otišao u istraživanju suvremenih konotacija arhetipova i produkcijski i glumački najzahtjevnijega Maratona, pa do introspekcijske Konačno kraj, Damiru Šabanu treba čestitati na ustrajnosti, gorljivoj i gotovo autodestruktivnoj želji za kazalištem.

Upravo zbog svega toga čini se da je posljednji uradak Šabanova salona, Novi Nosferatu Tomislava Zajeca, svojevrsna retardacija u namjeri, smislu i izvedbi. Dramski razvoj Tomislava Zajeca također je vrhunac imao prije nekoliko godina s tekstom John Smith ili Princeza od Walesa, pa dok poezijom i prozom plijeni pozornost, u međuvremenu su mu groteskne komedije postajale sve više bizarne a sve manje komedije. Ovaj put Zajec je za Gustl pokušao vlastitu poetiku nakalemiti na takozvani europski neorealizam žestokih slika i radikalno sluđenih karaktera. Hibridni tekst, koji je na trenutke tipičan Zajec, a između njih pokušaj imitiranja grubosti Ravenhillova tipa, u izvođačima Kristijanu Ugrini i Damiru Šabanu nije našao dovoljno sabrane interprete.

Fragmentarna dramaturgija ovdje niže prizore likova s margine, mentalno poremećenu braću kriminalce iz disfunkcionalne obitelji, revnog svećenika, umjetnika, modnog kreatora..., koje povezuje nestvaran lik gotovo hermafroditskog i izvanvremenog mladića koji je umislio da s krilima može preletjeti kvartovska prepucavanja, kriminalni milje, preprodaju droge i jednostavno — odletjeti. Iako su i likovi napisani kao karikature, dakle bez uporišta koje bi im dalo barem malo analitičke ili kritičke težine, u izvedbi Ugrine i Šabana oni postaju freak-show bez ikakve svrhe i smisla. Da je upravo to i cilj izvođača, pokazuje gotovo kabaretski stil, okretanja publici i igranja na izravan kontakt kao u vodvilju ili cirkusu, bez odmaka ili bilo kakve druge vrste osobnoga vjerovanja u scensko događanje.

Vrhunac su oduzimanja težine predstavi televizijski ekrani, na kojima se između prizora pojavljuju vedete domaćih malih ekrana s bizarnim receptima za uzbuđivanje malograđanskog ukusa. I transponiranje poznatih lica imalo bi smisla kad se ne bi radilo o planovima duhovitim i inteligentnim na razini adolescentskih viceva tipa »stavite mačku u mikrovalnu« ili »javite da je u školi postavljena bomba«.

Zbog svega toga, s Novim Nosferatuom gledatelji imaju problema, kao što i Novi Nosferatu ima problema s gledateljima, i to već na trećoj izvedbi.

Igor Ružić