Zrcalnost Glorije, citatnost Pustinje

Zrcalnost Glorije, citatnost Pustinje

Morana Čale, Volja za riječ, ZZK Filozofskog fakulteta, Zagreb, 2001.

S podnaslovom Eseji o djelu Ranka Marinkovića Morana Čale okupila je osam gustih i poticajnih studija posvećenih tom nedavno preminulom i iznimno važnom piscu. Kao talijanistica profesorica susjedne nam književnosti na zagrebačkom sveučilištu, odmah se na uvodnim stranicama ograđuje od kroatistici imanentne želje za sveohuvatnošću i potpunošću, a i od potrebe da se referira na svu sekundarnu literaturu s toga područja. Već je odluka da se, metodično i višestrano pozabavi, samo s nekoliko izrazito karakterističnih djela bila vrlo plodna i korisna za produbljenost i inventivnost zahvata. U središte njezina zanimanja dospjele su tako dvije bitne drame, Glorija i Pustinja, te jedna posebno znakovita pripovijetka, Anđeo, dok je panoramski sumarno prešla preko Marinkovićeve esejistike (ili teorije), istražujući njezin odnos prema pripovjednoj dionici, no isključivo iz perspektive autorova tzv. pirandelizma.

Dug Pirandellovu svjetonazoru

Marinkovićevo se djelo u ovoj zgodi nametnulo kao primarni objekt interpretacije, ali Morana Čale do njega je došla upravo posredovanjem ispitivanja utjecaja i hrvatskih odjeka velikog sicilijanskog dramatičara, romanopisca, novelista i teoretika. Marinković je uvijek priznavao određena dugovanja Pirandellovu svjetonazoru i poetici, a i među prvima (pritom iznimno lucidno) tumačio je inovativna svojstva njegova teatra u teatru, svijeta od papira, humorizma, autorefleksije i relativizma identiteta. Važno je načelno upozorenje Morane Čale kako je retorika (i egzemplifikacija) Pirandellove esejistike znatno ispod problemske razine njegovih književnih, kreativnih tekstova (da se i ne govori o razini glavnoga mu divulgatora Adriana Tilghera, koji je poticajni kaos i kozmos piščeve imaginacije sveo na binarni kontrast forme i života). Slično bi se u stanovitoj mjeri moglo kazati i za Marinkovićev slučaj, odnosno za piščevu strategiju istodobna otkrivanja i skrivanja s pomoću diskursivnih, intepretativnih intervencija), tako da se zadaća književne znanstvenice sastoji u tome da ode znatno dalje od samih atuopoetičkih naznaka i indikacija, da uđe u polifoničnost i autonomnu bujnost literarnog univerzuma.

Nezanemariva je književnopovijesna tvrdnja kako je Pirandellova pobuna protiv mimetizma bila njegov način nadmašivanja naturalističkih organičenja te da se sličnim postupkom poslužio Marinković u svojemu otporu socrealizmu. Kako bilo, čitanje i asimiliranje Pirandellovih spisa dalo je našem dramatičaru i pripovjedaču nove temelje, složeniju misaonu aparaturu i brojne izazove da se upusti u pustolovinu interferencije pisanja i djelovanja. Morana Čale tek je usputno rješavala problematiku komparatističkih premisa (ukazujući s velikom erudicijom na posudbe i ugledanja, na paralelizme i parafraze), a glavni napor usmjerila je na razotkrivanje (dramskih ili narativnih) mehanizama po kojima funkcioniraju odabrana i reprezentativna Marinkovićeva djela.

Obogaćivanje marinkovićologije

Ulazeći empatijski i s intelektualnom pronicavošću u prostore ispisanih likova i njihovih stavova, gesta i grimasa, interpretatorica se poziva na psihoanalitička iskustva i na mogućnosti čitanja što ih pružaju različite suvremene teorije, ponajprije Austinova teorija govornog čina. Terminološka određenja Freuda i Lacana, Derride i Shoshane Felman tvore gustu i ne lako prohodnu mrežu, ali tumačenje se elastično smješta u međuprostore iskazanih i pobuđenih značenja. Načelno zabranjena doslovnost i dvostruko (ili višestruko) okretanje-izvrtanje riječi izvornika plodno su tlo za iščitavanje u raznim smjerovima.

Ne možemo se ovdje osvrnuti na prinose svih pojedinačnih studija, no saldo većine njih znači spoznajno obogaćenje i stimulativno proširenje aktualne marinkovićologije, a u svakom slučaju ozbiljan korak prema uvjerljivu situiranju Ranka Marinkovića u obzorje postmodernizma ante litteram (a ne u modernistički kanon). Prvi prilog, kojim se Morana Čale legitimirala u ovom kontekstu još za piščeva života (doživjevši dvosmisleni komplimet o zanimljivosti), jest usporedba Glorije s Andaluzijski šalom talijanske pripovjedačice Else Morante. Gotovo istodobno nastajanje tih dvaju djela ne pruža povoda za raspravu o uzoru, nego o iznenađujućim motivskim analogijama, preisteklima u oba smjera iz — makar latentnih — pirandelističkih inkubacija. No, Moranu Čale pritom je znatno više zainteresirao sam probem međuzamjenjivosti predstave i rituala, kazališta i crkve, odnosno paradoksalne, obrnute zrcalnosti istine i laži.

Anamorfoza

Posuđujući pojam anamorfoze iz likovne teorije, interpretatorica je uspješno uspostavila problemske odnose između D’Annunzijeve tragedije La Gioconda, Ibsenove drame Kad se mi mrtvi probudimo, Pirandellove tragedije Diana i Tuda i same Glorije. Takvo »intertekstualno gibanje kipa« daleko je od svake monotonije jer uspostavlja gotovo polemički odnos naizgled sličnih poticaja. Studijom Pismo istome: fort-da izvedba marijanskog mita u Gloriji ukazano je na temeljnu frojdovsku »žudnju za osjećanjem krivnje« u motivskom sklopu drame, na način Freudova pacijenta »maloga Hansa«, koji odbacuje predmete (fort) da bi ih potom opet uzimao (da). Ta potreba za ponavljanjem (apsurdne?) radnje, ta igra obnavljanja prvobitne boli (zbog odlaska majke, zbog gubitka uporišta) pomaže nam razumijevanju marijanskoga kompleksa, implicitna u mnogim slojevima drame. Vrlo su zanimljive i interpretatoričine opaske o onomastici i etimologiji većine dramskih likova.

Posljednje Marinkovićevo dramsko ostvarenje, sotija nazvana Pustinjom, autorov je svojevrstan obračn s tradicijom, pa utoliko i bogato impregnirano ironičnim i autoironičnim citatima (kao oblikom nezadovoljstva mogućnostima novoga, izvornoga govorenja). Morana Čale iskusno slijedi pirandelističku potku, vidljivu i iza svih Shakespeareovih, Moliereovih, Vojnovićevih i inih posudbi ili aluzija. Pod naslovom Inače lažešobrađene su unutartekstualne i intertekstualne relacije, reminiscencije i citati, pretežno baš iz Pirandellovih djela i potaknute njegovim shvaćanjem humorizma kao osjećanja protivnoga. Opet je s idejom anamorfoze, pogleda iskosa, sustavne perspektivne deformacije, animirano tumačenje sastavljeno montažom rječitih uzoraka. Pojmom citatnog performativa obuhvaćena je funkcionalnost, djelotvornost asocijativnih veza u tekstu Pustinje.

Igra zrcaljenja

Lajev kompleks: paradoks politike anagnorize u Marinkovićevu Anđelu iznimno je zanimljiva studija jer invertisla slavni princip sinovske žudnje za dokidanjem oca (Edip), a još više stoga što insinuira kako je odnos Majstora prema kipu i posinku usporediv s odnosom pisca prema djelu, pa i prema vlastitoj smrti. Čitanje te studije kao da podrazumijeva dolazak kritičara na mjesto autora, zauzimanje mjesta koje je za života sam pisac u djelu imao. Dakako, riječ politika u naslovu i kušnje anagnorize (prepoznavanja) ukazuju na aspekte svojevrsne polemike s vlašću, a piscu ne preostaje nego prijestup, prekršaj, klizanje smisla i slojeva zbilje.

Igra zrcaljenja očituje se i u tekstu Od samopromatrane osobe do samopromatrane riječi, a problematika same riječi, volja za riječ, kulminira u studiji Volja za ilokuciju: prijestup granica anagnorize. Naime, »riječ za Marinkovića nije šuplja, prazna... ima golemu ilokucijsku snagu«, »virtualni aktivitet«. Upravo kao što kaže Jakobson: »poetska funkcija ne uklanja referenciju nego je naprotiv udvostručuje«.

Doista, Marinkovićev je opus jedan od rijetkih, iznimnih, koji potiče i zaslužuje tako slojevitu interpretaciju i tako istančanu sofisticiranu kritičku aparaturu kakvom se Morana Čale poslužila i primjereno je primijenila. Ne zanemarujući tekovine nekih ranijih tumača (od Pavletića i Frangeša do Lade Čale Feldman i Maleša) upustila se u pothvat kojim je dokazala da je Marinković i dalje povlašteni nam suvremenik.

Tonko Maroević