Zavist, ljubomora i mržnja

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, DHK, gl. ur. Ante Stamać, br. 9, rujan 2003.

Rujanski broj »Republike«, »mjesečnika za književnost, umjetnost i društvo«, pretežno se bavi društvom, dok se književnosti kao i umjetnosti tek rubno dotiče.

Tema je broja generativna antropologija te je čak šest priloga pokušava teorijski osmisliti i razjasniti, tj. postaviti (hipo)tezu o ključnom događaju kojim je od majmunskih predaka/hominida nastala ljudska zajednica i kultura. Izbor tekstova Renéa Girarda i Erica Gansa popraćen je vrlo informativnim i nadahnutim uvodom Antuna Paveškovića u njihove teorije, kao i tumačem temeljnih pojmova. Riječ je o vrlo zavodljivo pisanim tekstovima, koji privlače pozornost usredotočenjem na uznemirujuće, a sveprisutne pojave s kojima se takoreći svakodnevno susrećemo: zavist, ljubomoru i mržnju, koji proistječu iz žudnje, a vode u nasilje.

Mimetička žudnja

René Girard razvija teoriju mimetičke žudnje, koja je triangularna jer pretpostavlja postojanje subjekta, posrednika i objekta žudnje, pri čemu subjekt oponaša posrednikovu žudnju i podešava intenzitet žudnje prema pretpostavljenom intenzitetu posrednikove, doživljavajući ga suparnikom i pridajući mu određeni prestiž. Zavist, ljubomora i mržnja nastaju tako što zavidna osoba imaginacijom mijenja pasivnu prepreku, koju stvara vlasnik objekta samim činom posjedovanja, u dogovorenu, zajedničku opoziciju. Onaj koji mrzi zapravo želi sakriti svoje potajno divljenje nastojanjem da u svom posredniku žudnje vidi samo prepreku. Svoje sheme mimetičke žudnje Girard vrlo spretno i zanimljivo primjenjuje u analizama nekih remek-djela svjetske književnosti (Don Quijote, Madame Bovary, Crveno i crno). Samu pak uspostavu prvobitne ljudske zajednice i začetak kulture vidi u uspostavi žrtvenog mehanizma — kad opći kaos nasilja izazvana mimetičkom žudnjom (svi protiv svih) biva reguliran jednodušnim žrtvovanjem (svi protiv jednog). Jednodušnoj se žrtvi pritom pridaju transcendentna, natprirodna svojstva, ona je istovremeno i prokleta i sveta jer je prije žrtvovanja kriva za sve zlo i kaos, a poslije zaslužna za dobro i uspostavu reda. Iz njezine natprirodne biti postupno se kristalizira ideja o bogu. Girardovo učenje zapravo je apologija kršćanstva i pokušaj osnaživanja povjerenja u religijsku tradiciju.

Tekst Erica Gansa hermetičniji je i manje komunikativan. Gans se nadovezuje na Girardovu teoriju tezom da ljudska zajednica nastaje uspostavom jezika, tj. znaka. Za razliku od signala, svojstvena životinjama, koji se uspostavlja asocijativnim vezama, znak se uspostavlja simbolički, njime se transcendentira neposredna stvarnost. Nastao je tako što su svi pripadnici zajednice istodobno posegnuli za istim objektom i spoznali da je, dakle, nedostupan bez nasilja, te je njihova gesta posezanja pretvorena u gestu pokazivanja. Gans tako nastanak jezika određuje kao odgađanje nasilja predočavanjem te tim načelom formulira i temeljni sadržaj generativne antropologije. Naglašena nacionalna osviještenost i suhoparan stil karakteriziraju priloge Darka Gašparovića i Tomislava Žigmanova. U tekstu Lik bana Josipa Jelačića u Jadranskoj trilogiji Nedjeljka Fabrija Gašparović sučeljava citate iz Fabrijeva, beletrističkog, djela sa citatima iz Mijatovićeva, povijesnog, te do u detalje rekonstruira događaje iz hrvatske povijesti 19. stoljeća. Više mu je stalo do povijesnog i političkog značenja nego do književnog.

Žigmanov propituje situaciju suvremene književnosti Hrvata u Vojvodini i zaključuje da su vojvođanski autori i djela zanemareni i ignorirani u javnosti iz političkih razloga. Nažalost, propušta predstaviti njihove autentične kvalitete i vrijednosti, što bi vjerojatno bilo korisnije za njihovu promidžbu i poboljšanje situacije.

Duhovita mimoilaženja

Umjetnički mišljena proza u ovoj je »Republici« zastupljena tek pričom Slobodana Novaka Prva ćuška iz jezikoslovlja i ulomcima iz knjige Nikole Đ uretića Između dodira/Bilješke za kroniku jednog egzila. Duhovita Novakova priča, živahno ispričana iz perspektive devetogodišnjeg dječaka, zasnovana je na razilaženju likova u poimanju vremena i metaforičkog i doslovnog govora. Đ uretić u svojim autobiografskim bilješkama dokumentira protjecanje vremena i ljudskog života, ispunjena neutaživim čežnjama (u tuđini čezne za zavičajem, u zavičaju za putovanjima) i gotovo neprestanim nezadovoljstvom. Njegovo većinom melankolično i rastočeno raspoloženje u skladu je s tmurnom klimom engleskoga podneblja u kojem boravi, no intelektualni rad donekle ga spašava od nepodnošljiva osjećaja praznine i besmisla.

Poezija je također zastupljena dvama autorima. Eksperimentu skloniji Nenad Valentin Borozan u svojim pjesmama ukida sve interpunkcije osim točaka, a i njima dokida značenje — postavlja ih posve proizvoljno, namijenivši im funkciju ritmiziranja. Pjesmama ne želi prenositi informacije nego slutnje, pa koristi zvučne riječi, apstraktne ili simboličke, kao privlačitelje pažnje i poticatelje asocijacija. Česta opkoračenja dodatno mrve ritam rečenica i višestruko prespajaju, grupiraju riječi. Pjesme Tomislava Milohanića tradicionalnije su forme i većinom religioznog nadahnuća.

Za čitatelja usmjerena ponajprije na književnost kao umjetnost ova je »Republika« malo previše začinjena nacionalnom osviještenošću i kršćanskom apologijom. Ipak, vrijedi pročitati Paveškovićev i Girardove tekstove; pokušavaju dati odgovor na pitanje zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju — a to isto pokušava dokučiti i velik dio književnosti.

Svjetlana Sumpor