Vrijedna radionica

Vrijedna radionica

Cvjetko Milanja, Hrvatsko pjesništvo 1950–2000, III. dio, Altagama, Zagreb, 2003.

Prije tri godine zagrebački nakladnik Altagama u svojoj Biblioteci 21. stoljeće urednice Višnje Bošnjak objavilo je prvu knjigu projekta Hrvatsko pjesništvo 1950-2000. teoretičara, kritičara i književnog povjesničara Cvjetka Milanje, profesora novije hrvatske književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Radilo se o studiji koja se bavila hrvatskim pjesništvom pedesetih godina 20. stoljeća, odnosno o pjesništvu naraštaja poznatijega po imenu njihova časopisa »Krugovi«. Upravo te godine Milanja smatra »pragom novoga razdoblja u hrvatskom pjesništvu«, pa je svoju knjigu posvetio analizi naraštajnih i autorskih poetika. U uvodnoj napomeni ujedno je nagovijestio da se radi tek o početku »ekstenzivnijeg prikaza hrvatskoga pjesništva druge polovice dvadesetoga stoljeća«, odnosno o »svojevrsnoj povijesti hrvatskoga pjesništva«, koja bi se trebala širiti u oba smjera — s jedne strane prema romantizmu, s druge prema postmodernizmu.

Tako je bilo. U samo dvije godine objavio je još tri knjige: paralelno knjigu u pjesništvu našega ekspresionizma i knjigu o razlogaškome pjesništvu, a ovih dana izišla je treća knjiga pod spomenutim jedinstvenim naslovom Hrvatsko pjesništvo 1950-2000. Drugim riječima, baš kako to u predgovorima svih spomenutih knjiga izravno ili neizravno ističe, Milanja zapravo piše povijest pjesništva novije hrvatske književnosti, tj. onoga dijela nacionalne književne baštine na koji je i sam profesionalno upućen. Zato sve ove knjige, koje u zadnje vrijeme naviru iz Milanjine radionice, zapravo su vršci te goleme sante leda koja bi se u svoj velebnosti mogla pojaviti najranije za pet godina, jer — računamo li dobro — na postojeće četiri fali mu još barem pet knjiga: za 19. stoljeće barem dvije, moderna barem jedna, te jedna za ono što Milanja naziva razdobljem analitičkoga realizma i egzistencijalizma.

Prevažna 1952.

Sve ovo kazuje da se radi o jedinstvenoj kritičkoj svijesti koja barata uvidom u cjelinu, pa se samo tako mogu pojasniti ova iskakanja dosad objavljenih knjiga iz Milanjina zamišljena projekta. Još u prvoj, u onoj o krugovašima, i posredno — uz probleme periodizacije, odnosno vrednovanje itd. — i neposredno najavljuje i drugu i treću, tj. knjigu o razlogašima i pitanjašima, okrajkom tek naznačivši mogućnost digresije npr. o vidikašima, ali i sluteći da od ofovaca i kvorumaša stvari neće teći tako glatko.

A sve je, čini se počelo, i s Milanjinom tezom o prevažnoj godini 1952, već zato što su krugovaši, izmakavši se socrealističkome zagrljaju, nakon probnoga staža u »Izvoru«, 1950-1952. kročili preko »praga novoga razdoblja u hrvatskom pjesništvu«, praga koji je — tvrdi Milanja — bio pretežito egzistencijalistički, nikako ne tzv. druga moderna. Na tome pragu Milanja s pomoću kategorije generacijskoga časopisa, na makro-planu, počinje upisivati dva određenja: pjesništvo scene označenoga i pjesništvo označiteljske scene, odnosno smjenu dviju paradigmi — one modernističke i ove postmodernističke.

Krugovašima nađe i prethodnike, odredi »modelsku jezgru«, nađe i suputnike s nekoliko invarijanti (tj. »pjesničkih praksi«), baš kao što će to učiniti i za razlogaše — dakako, metodološki dozirajući ono što Milanja najradije zove »kulturološkim horizontom«. Međutim, baš zbog spomenute smjene dviju paradigmi, on će upozoriti da se prve dvije knjige još i mogu čitati kao cjelina »u višestruku smislu, od preokupacije egzistencijom i implicitne polemike do estetičkoga modela«, jer ih povezuje zajednički nazivnik, tj. scena označenoga, ali nakon što s novom generacijom pjesnika dokuče vrhunac derridijanskim »gramatološkim obratom«, i čitanje se mora donekle korigirati.

Radi se, naime, o tome, da je već u krilu razlogaške skupine došlo do diferenciranja, čime je put prema smjeni paradigmi Zuppinom »Tekom« te antologijom u 10. broju bio otvoren a pitanjaši pripremljeni, uz — dodaje Milanja — blagu asistenciju kruga oko splitskoga časopisa »Vidik«. Samu generacijsku najavu, tj. formiranje novoga časopisa kao gravitacijskoga središte jednoga novoga naraštaja, Milanja vidi — nimalo slučajno — u grupi mladih pjesnika oko »Poleta«, koji će se — kako veli — »pretopiti« u pitanjaše, baš kao kasnije ofovci u kvorumaše. Milanja se ponajprije poziva na »Poletovu« kritiku institucionaliziranja književnosti te otvorenosti za sve probleme suvremenosti (tako se većina onodobnih časopisa deklarira!), čime već otvara i stranice svoje najnovije, treće knjige.

Demontaža konteksta

U središtu je ponovo jedan časopis i jedan naraštaj, ovaj put »Pitanja« i pitanjaši, iako — dodaje Milanja — »Pitanja« zapravo i nisu bila strogo generacijski časopis — i sve će to manje biti, dodajmo. Bez obzira na nepostojanje eksplicitnoga programa, što i nije neočekivano za našu periodiku toga razdoblja, Milanja ga posredno definira s nekoliko faktora: »S jedne je strane pjesništvo i esejistika, s druge je strane sociološko ’opravdavanje’ i kontekstualiziranje časopisa i njegove osnovne koncepcije, s treće je strane ideja i praksa tekstualizma, dok nam se sa četvrte strane nadaje šezdesetosmaška utopija«.

Dakako, kao i svi časopisi, odnosno mediji, bez obzira na politički okoliš (može se govoriti tek o razlikama u metodama i u snazi!) i »Polet« mora »voditi računa društvenom i ideološkom kontekstu«. A kakav je taj kontekst, najbolje sugerira Milanjina usporedba sa stanjem 1948. godine; vrijeme blokovske hladnoratovske napetosti, Praško proljeće, europski studentski nemiri, hipijevski pokreti s »djecom cvijeća«, happeninzi, novi senzibilitet, ideologija campa itd... — sve je to aranžman u kojemu 1969-1971. obitavaju »Pitanja« i pitanjaši.

Milanju u ovoj knjizi upravo zanima pitanjaška demontaža toga konteksta, i u toj vrsti subverzije on nalazi — sasvim ispravo — doprinos ovoga časopisa. »Ne prihvativši niti tehničko-tehnološku utopiju zapada, niti ideologizirano uređenu zbilju istoka, ali niti ideološko-partijski jugoslavenski diskurz s treće strane«, koncept je »Pitanja« bio — piše Milanja — dekonstrukcija toga konteksta, kakvu se nije usudio uraditi ’Praxis’. Riječ je rekonstrukciji tehničke utopije, uređene zbilje, i ideologizirana diskurza, i — na prvom mjestu, kad je bila riječ o književnosti — razbaštinjenju Smisla kao transcendentalnog označenog i Ja-govora kao logocentričnoga počela«. Svojevrsnim manifestom Milanja smatra zbornik Slovo razlike (1970), koji u podnaslovu nosi naznaku »teorija pisanja«, a iz uvoda razaznaje mu koncept tekstualizma.

Napuštajući sferu »scene označenoga«, novom knjigom Milanja pokušava usustaviti pjesničku produkciju sedamdesetih godina — od tekstualizma do postmodernizma — nalazeći da tu produkciju obilježava »slična, ako ne ista, ideja pjesništva i slične pjesničke prakse«, koju autor svodi pod jedinstveni nazivnik pjesništva »označiteljske scene«. Dakako, ni ta scena nije nimalo homogena, pa unutar nje prepoznaje različite grupacije — tekstualizam, post/strukturalizam, neotradicionalizam, neorealizam, hiperrealizam, transrealizam, neomanirizam — koje gotove sve legitimira njihov prefiks neo/novo. To novo — tumači Milanja — obnavlja poetičke modele u hrvatskoj književnosti na motivsko-tematskom i stilskom planu, a »kako obnavljaju ’književnu ostavštinu’, a ne samo zbilju«, te grupacije »rade na prepariranju već prepariranih književnih činjenica, kao što ’uz pomoć’ već prepariranih književnih činjenica, ali i na činjenici ’preparirane’ stvarnosti rade na ’prepariranju’ stvarnosti.«

Pospremanje najviših standarda

Svjestan brojnih zamki u svojem pokušaju usustavljivanja, a kojih nisu bile lišene ni ranije studije, odnosno »pjesničke prakse« ranijih naraštaja, Milanja nakon uvodnoga poglavlja (Teorijski um pitanjaša ili tekstualistička teorija) u prvu skupinu (Od tekstualizma i post/strukturalizma do neoegzistencijalizma) uvršava devet autora (Darko Kolibaš, Branimir Bošnjak, Ivan Rogić Nehajev, Borben Vladović, Dubravka Oraić, Zvonko Maković, Slavko Jendričko, Milorad Stojević, Mladen Machiedo), u drugu (Od neotradicionalizma do simulacijskog realizma) trinaest (Boris Maruna, Stijepo Mijović Kočan, Milan Milišić, Željko Knežević, Ernest Fišer, Marija Peakić, Ante Armanini, Dunja Hebrang, Stjepan Gulin, Goran Babić, Andriana Škunca, Vojislav Mataga, Sonja Manojlović), a u treću (Od manirizma do neomanirizma) njih pet (Mario Suško, Luko Paljetak, Momčilo Popadić, Jakša Fiamengo, Tomislav Marijan Bilosnić) — sveukupno 27 pjesnika.

Nakon portreta spomenutih uvrštenika (za one sklone centimetrima i ne baš proporcionalnih, ali zato — dodajmo — posve argumentiranih!), odnosno upućivanja na modelska obilježja autorskih poetika, što čini središnji i najveći dio knjige, Milanja prilaže iscrpnu opću i posebnu literaturu koja na svoj način potvrđuje da se radi o književnom pospremanju najviših standarda.

To, dakako, ne znači da je Milanja gotovo sa svojim poslom. Dapače! Upravo ovdje upućuje ne samo na to kako knjigu o pitanjašima valja čitati kao cjelinu s onom još neobjavljenom, ali vjerojatno već napisanom, već i na to kako su provedene modifikacije dosadašnjih periodizacija i razvrstavanja zapravo priprema (i) za neku »skraćenu« verziju — u jednoj knjizi.

Pitanje je samo s koje će strane nova knjiga prije stići!

Vinko Brešić