Veselo lice svakidašnjice

Veselo lice svakidašnjice

A onda, početkom sedamdesetih godina dogodila se neka vrsta »velikog praska«: ono što je bilo malo postalo je veliko, ono što je bilo brončano obuklo se u obilatu ljusku poliestera, ono što je bilo koloristički neutralno, šepuri se u zvonkom akriliku

Drama Jugoslavije, zemlje, točnije, države koje više nema, koja je nestala onako kako je i nastala: voljom povijesti, krije u sebi trenutke i razdoblja koji su bili trenuci njezina ponosa i nade. Jedan od njih zbio se pedesetih i šezdesetih godina, kada je u Hrvatskoj i u drugim kulturnim sredinama bivše države uistinu, kako kaže čuvena metafora, »procvjetalo stotinu cvjetova«. I to na monokromnoj pozadini mrtve fraze i totalitarnog mišljenja.

U hrvatskom kulturnom mikrokozmu koji je baštinio vrijednu tradiciju vremena između dva rata, te još otprije, iz razdoblja s kraja 19. i početka 20. stoljeća, »živost« je bila na vrhuncu: traženja na pravcu radikalne modernosti, nacionalne sinteze, revitalizacija i reintegracija baštine. Osim individualnih pojava internacionalnog formata, Hrvatska je dala i kolektivne profile grupe »Exat 51« i »Nove tendencije« s međunarodnim središtem u Zagrebu, gdje je djelovao i ambiciozni »Bijenale suvremene glazbe«, te jedna od najoriginalnijih pojava na području animiranog filma — »Zagrebačka škola crtanog filma«, jedan od amblema hrvatske umjetničke kreativnosti.

Zašto se o tome u Francuskoj kao i u drugim zemljama »stare Europe« danas malo znade i što je sve potrebno učiniti da se današnja politička reintegracija Europe ne dogodi mimo jedne druge, kulturne, otvoreno je pitanje. Ovom ga je prilikom potrebno dotaknuti tek toliko da zacrtamo okvir u kome će se smjestiti slika jednog umjetnika koji je autentičan proizvod vlastite sredine, koji je tu sredinu uzvisio svojim izrazom te ga zbog toga treba pobliže predstaviti. Međutim, po dobro poznatoj logici srodnih nastojanja, on će postati i univerzalno usporediv i pridružiti se umjetničkim individualitetima, poput Niki de Saint-Phalle, a da s njima po porijeklu i nastanku nema ništa zajedničko.

Ludička i ironijska fantazija

I što je još zanimljivije, Lončarić u vlastitoj kulturnoj sredini nije uopće izolirana pojava. On pripada širem krugu umjetnika koje obilježava ludička i ironijska fantazija, a ta se skupina umjetnika bez ograda i kompleksa slobodno šetala između slikarstva, kiparstva, animiranog filma, kazališne scenografije i grafičkog dizajna. Gotovo svi ti umjetnici formirani su početkom 50-ih godina na efemernoj Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, koja je po svojoj odgojnoj praksi i u njoj sadržanoj umjetničkoj filozofiji nastojala osloboditi kreativne sposobnosti pojedinca i osvojiti sfere izražajne modernosti mimo razorne apstrakcije, reduciranja i poništavanja svakog oblika figurativnosti.

I dok su na javnoj umjetničkoj sceni u prvom planu bili prvaci lirske i geometrijske apstrakcije, snažna plejada plastičara s tendencijom k monumentalnosti, zatim talentirani pejzažisti koji su sretno sintetizirali tradiciju pejzažnog žanra s modernim stilskim tehnikama i, na potpuno suprotnoj strani, »naivci« (»Hlebinska škola«) koji su na tragu velikog Carinika stekli svjetsku slavu, ova skupina prijatelja i nepretencioznih suputnika obnove također je radila na revolucioniranju ukusa. I to, važno je istaknuti, s dobrim likovnim zanatom, skrupulozno poštujući zakone plastičnog oblikovanja, što su im usadili njihovi učitelji, majstori jednog drugog vremena, dovoljno nadareni i svjesni mogućnosti koje je donosilo vrijeme modernosti u nastajanju.

Zanimljivo je da ta skupina nije istaknula niti zaslužila nikakvo kolektivno ime, osim unutar Zagrebačke škole crtanog filma, pojave njima vrlo bliske, u kojoj su nekolicina među ovim umjetnicima, poput Zvonimira Lončarića, bili istaknuti protagonisti. A dovoljno su prepoznatljivi i u stilskom smislu međusobno povezani da bi tako nešto bilo savršeno opravdano. Jakić, Bourek, Lipovac, ili Pejaković zasad, pogotovo pred publikom ili kritikom izvan Hrvatske, ne znače puno više od zbira imena i pojedinačnih opusa koji se s velikim zakašnjenjem i malo pomalo zaokružuju nakon decenija njihova nenametljivog djelovanja.

Iskustvo animiranoga filma

Animirani film zagrebačke provenijencije autentična je pojava koja sintetizira različita likovna iskustva 50-ih i 60-ih godina. Među njima srazmjerno važnu komponentu čini geometrijska apstrakcija. Izravnu vezu simbolizira Vlado Kristl, član grupe Exat 51, koji je ujedno i jedan od prvih autora crtanog filma u Zagrebu. Druge su pak komponente manje plastičnog, a više sadržajnog tipa, tj. naslijeđe ekspresionizma koji njeguje paradoks i ironiju, crni humor i deformaciju likova, ali uvijek patetično i ozbiljno. Bivši polaznici Akademije primijenjenih umjetnosti donijeli su pak vlastiti dragocjeni kapital blago ironijskog zapleta i igre, simpatičnog izrugivanja i pojednostavljenja oblika koje glumi infantilnost a kroz to, zapravo, sasvim promišljeno traži vlastitost u izrazu i stilu.

Zvonimir Lončarić bio je suradnik na kratkom crtanom filmu Surogat, autora Dušana Vukotića, apsolutnom remek-djelu toga žanra, koji je, uostalom, bio nagrađen holywoodskim »Oscarom« 1961. godine. Njegovo usporedno djelovanje u slikarstvu, kiparstvu i animiranom filmu, koji je u nekim slučajevima imao popularne i pedagoške svrhe, neosporno je imalo odraza na njegovo uže likovno, napose kiparsko djelovanje, koje je trenutno predmet naše pozornosti. U interakciji žanrova došlo je do produktivne kristalizacije ideja: Lončarićevi postupci savršeno su jasni. Može se do mile volje varirati smisao njegovih likova, njegovih tvorbi i kompozicija, no vrlo ih je lako opisati, jer se one nameću vlastitom znakovnom i fizičkom elementarnošću.

Veliki prasak!

Na početku, sve je bilo u malome, reklo bi se svijet igara i igračaka: male brončane figure koje rijetko prelaze 20 cm, a kada se to i desi, autor će sve učiniti kako mi ne bismo pomislili da njegova žena koja leži ima ikakve veze sa sugestivnim i monumentalnim plasticitetom Henrya Moorea, te će toj i sličnim skulpturama udove spajati metalnim šipkama, činiti, drugdje, po mogućnosti, da se oni pretvaraju u krila i klepeću, da bi se sve završilo u grandguignolskom kafarnaumu u stalnom nastajanju (kakvu sliku pruža umjetnikov atelier).

A onda, početkom sedamdesetih godina dogodila se neka vrsta »velikog praska«: ono što je bilo malo postalo je veliko, ono što je bilo brončano obuklo se u obilatu ljusku poliestera, ono što je bilo koloristički neutralno, šepuri se u zvonkom akriliku. I, na vrhuncu paradoksa, ultima ratio, antistil se preobrazio u stil, umjetnost koja jednostavnim zaokretom, na granici dosjetke, lišava figuru njezinog značenja, da bi joj istoga časa dodijelila neko drugo. Koje drugo? Krenemo li tragom naziva kojima ih je sam autor opskrbio, primjećujemo da je to samo uvod u igru koja nam je predložena, sugestivna metafora koja ponekad smjera poništiti sebe samu putem čiste tautologije, jer govori ono što se već vidi, jer se lik obojen plavim naziva Plavom, drugi put nas prepusti začuđenosti nekog tobože tajanstvenog miga koji nam se čini odnekud poznat, zapravo banalno prisan, neki Franjo u kafiću, koji ipak nije pravi Franjo, jer mu ptica čuči na glavi.

Igra, dosjetka, tjelesnost

Znalce i tumače zanimat će koliko ta promjena izvire iz suvremenosti koju je obilježio prodor elementarne figuracije američke umjetnosti, za koju se i u Hrvatskoj udomaćio naziv pop-art, a koliko pak odgovara uzlaznoj i neprekinutoj niti Lončarićeva nagnuća igri, dosjetki i pojednostavljenim oblicima koji su se u određenom trenutku preobrazili ne u duhu nego u znakovnoj, tj. volumenskoj i kolorističkoj tjelesnosti. Ako je već o usporedbi riječ, a ona se u nekim slučajevima nameće, naročito onima gdje su oblici rezani i dvodimenzionalni, onda se tu može govoriti o poticaju i ohrabrenju općenitog karaktera s najkonkretnijom posljedicom na strani boje i nadasve u primjeni laganih i podatnih plastičnih materijala s kojima je moguće izvesti tako reći sve što umjetnikova mašta ushtjedne. Zato njemu sada trebaju hale i trgovi i, još bolje, livade i polja.

Ovo posljednje zapažanje treba shvatiti uvjetno, jer su, zasad, rijetki gradovi koji su mu ponudili svoje trgove, a što se livada tiče, jedina je i najljepša ona uz njegov atelier u Novigradu Podravskom. Tamo se, uistinu, može vidjeti sve: tko je on i što želi! Može se osjetiti i spoznati kako u crescendu njegovih likovnih ideja, oblika i boja, odjekuje stotinu vašarskih bubnjeva njegova djetinjstva koje i kad nije odavno više djetinjstvo jest njegov produženi pogled u kojemu on utapa uniformirano, smrtno ozbiljno i neveselo lice svakidašnjice, a da pri tome sam nije nužno veseliji. Ili možda jest, utoliko ukoliko ga je pokazao neotpornim na podsmijeh i naoko nevinu igru s pomicanjem značenja, ukoliko je pokazao vlastitu nadmoć i slobodu koje mu je samo njegovo umijeće moglo podariti.

Božidar Gagro