Tradicija, inovacija i lektira

Tradicija, inovacija i lektira

Ivana Šverko, Splitska škola za dizajn, Biblioteka znanstvenih djela, Književni krug, Split, 2003.

Biblioteka znanstvenih djela, koju splitski Književni krug s punim pravom drži jednim od svojih najvažnijih projekata, dobila je ovih dana svoje 131. izdanje, knjigu Ivane Šverko Splitska škola za dizajn. Riječ je o njezinoj prerađenoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Uobličavanje prve strukovne risarske škole u Splitu — začeci industrijskog oblikovanja u Dalmaciji, pisanoj pod mentorstvom pok. akademika Krune Prijatelja, obranjenoj na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

K. und K. na početku

Autorica razmatra okolnosti rađanja C. k. obrtne strukovne škole u Splitu, otvorene 10. veljače 1907. godine, ustanovljenjem javne risarske dvorane za obrtnike radnike i šegrte. Već 1909. škola od Fachschule prerasta u Zavod koji okuplja Graditeljsku, Umjetničku i Obrtničku školu. Godine 1910. Dalmatinski sabor donosi rezoluciju o utemeljenju Umjetničke akademije u Splitu ili Dubrovniku. Uz Zavod iste se te godine, kao školski praktikum, osniva Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost, ubrzo i Galerija umjetnina, a između dva rata razgranala se, za naše današnje pojmove upravo nevjerojatna, mreža manjih strukovnih škola. Osobito važan segment činila je Banovinska polovna centrala s područnim ćilimarnicama i vezionicama u unutrašnjosti Dalmacije i Hercegovine, koje su djelovale od 1930. do Drugog svjetskog rata. Sama škola imala je već nakon prve godine rada 22 vrsna nastavnika, učenika tek nešto više, ali od 1909. i u godinama koje su slijedile na školi će raditi četrdesetak nastavnika u dvanaest odjela, s oko tisuću učenika (na dvadesetak tisuća stanovnika ondašnjega Splita). Popis nastavnika govori o brižno biranu sastavu stručnjaka, a ništa manje reprezentativna nisu imena učenika koji su iz škole izišli (Dujam Penić, Bartol Petrić, Juraj Plančić, Ante Kaštelančić...). Duša cijeloga sklopa djelatnosti koje su se oko Zavoda i njegovih institucija razvijale u širokom prostoru čitave regije bio je inženjer Kamilo Tončić pl. Sorinjski, bečki đak, djelatni arhitekt, dobrotvor, vizionar od onog rijetkog tipa koji su se u Splitu, od vremena do vremena, znali pojaviti stvarajući mnogo više od iluzije da taj grad može živjeti ne samo od prošlosti i u prošlosti nego hvatati korak s općim razvojnim trendovima.

Širenje vidokruga

Kašnjenje osnutka obrtne škole u Dalmaciji govori samo o tome da je ta provincija bila desetljećima prometno i kulturno odsječena od matičnih tokova, i da su one bile posljedica akutnog osjećanja društvenog rasapa u toj pokrajini početkom 20. stoljeća. Samo godinu prije otvaranja škole u Splitu, četrdeset tisuća Hrvata bilo je prisiljeno napustiti zavičaj i domovinu zbog užasne društvene i gospodarske krize. No, s druge strane, inicijativa za utemeljenje mogla je doći samo iz glave mladih ljudi kojima se na sveučilištima u Beču i Pragu proširio vidokrug i koji, ne slučajno baš kroz umjetnost, ulaze u politiku; jer Tončićev pokret — mislim da ga tako možemo nazvati — ponajprije je pokušaj (rezultati govore nimalo utopističan), da se dramatična društvena zbilja ondašnje Dalmacije promijeni na bolje. Ne možemo u dovoljnoj mjeri naglasiti u kojoj su mjeri ideje splitske obrničke škole bile raširene u nizu manjih središta u regiji, osobito u njezinoj unutrašnjosti, što će iznenaditi mnoge koji danas zagovaraju polarizaciju tanke obalne linije i opore vlaške unutrašnjosti, argumentirajući je na njihovim navodnim povijesnim i mentalitetskim oprekama, zaboravljajući da su Split i njegova regija, od prvog dana gradnje Dioklecijanove palače, bili pod visokim osmotskim tlakom.

Ivana Šverko, u knjizi koja obiluje iznenađujućim bogatstvom dokumentacije o dometima i dosezima Tončićeve škole, analizira teorijske i praktične preduvjete na kojima je u njoj formirano desetak tisuća obrtnika i umjetnika do Drugoga svjetskog rata — obrtnika iz najraznovrsnijih grana (klesari i kipari, bravari, tesari i tokari, modelari i kalafati rade uz vezilje, čipkarice...), koji su tu učili i o granicama svog medija i mogućnostima prijenosa modela i tehnika. Osobito je važno što ona svoje zaključke gradi kroz prizmu Tončićevih osobnih napisanih pogleda i na osnovi biblioteka suvremenih knjiga na kojoj se oblikovao.

Moglo bi se reći da poglavlja o Tončićevu opusu čine knjigu u knjizi. Analizirajući i domete Tončića arhitekta i sudbinu njegovih izvedenih projekata, autorica pokazuje u kolikoj je mjeri secesijska dekorativna ambalaža fasada Toplica (1901) i Hrvatskog doma (1907) bila ustupak stilskim očekivanjima sredine, prekrivajući gotovo klasicističku muskulaturu tih građevina, što je na paradoksalan način pokazala talijanska intervencija na pročelju Hrvatskog doma (koji je 1942. prenamijenjen fašističkoj mladeži), kojom je uklonjen sav stucco-ukras.

Djelatnost splitske škole za dizajn mogla je na širokome regionalnom planu do te mjere razgranati jedino vizionarska osobnost Kamila Tončića.

Kontinuitet i diskontinuitet

Ivana Šverko dokazuje u kolikoj su mjeri Tončićevi nazori, ali i sredine u kojoj je djelovao bili zadojeni djelovanjem Otta Wagnera, Hoffmana, Wiener Werkstaettea. Tenor je njezine teze o splitskoj školi za dizajn u interpretaciji načela po kojima je Zavod pokrenut, u neodvojivom organskom sklopu različitih obrtničkih tradicija i industrijskih inovacija, građevinarstva, arhitekture i povijesti umjetnosti, a gradi se i na analizi samog imena škole.

U epilogu knjige ona razmatra, konačno, pitanja kontinuiteta i diskontinuiteta u djelovanju splitske Obrničke škole, koja je bila pokrenuta radi unapređenja suradnje umjetnosti, industrije i obrta, pod motom: Naše umjetnike moramo učiniti obrtnicima, obrtnike umjetnicima. Malo sam kad čitao zabrinutiju knjigu, jer ostaje pitanje: gdje je nestala ili, bolje, kada je umrla sva ta obrtnička tradicija koja je u prvim desetljećima u Splitu omogućila istinsku koheziju djelovanja nekoliko stotina vrsnih meštara svih zanatskih grana — u gradu u kojemu je tada slikao Vidović (također nastavnik na školi), u kojemu je klesao Meštrović, uz asistente Grgu Antunca i Andriju Krstulovića, koji su mu dolazili baš iz Obrtničke škole. Zasluge su Kamila Tončića u tome što je u vremenu opće fragmentacije ideja bečkog fin-de-sieclea (kada se iz te metropole mogao vratiti prepun tjeskoba i dekadentnih stavova), u Splitu pokrenuo viziju nevjerojatne društvene odgovornosti, koja se nije pokazala utopijom, nego se ostvarila, između dva svjetska rata, djelima tolikih velikih i malih imena, te ovjekovječila fundusima dviju izvanredno važnih institucija poput Galerije umjetnina i Etnografskog muzeja. Zasluge su Ivane Šverko u tome što je rađanje i razvoj obrtničkog zavoda u Splitu smjestila u jasan europski i regionalni kontekst, što je svoju priču dokumentirala desecima dosad nepoznatih ilustracija i dokumenata, koje je našla tragajući na mjestima gdje je ta predragocjena arhivska građa bila tretirana uglavnom kao sentimentalno sjećanje na neku osobu iz obitelji. Nije, vjerujem, slučajno, što se knjiga u izlozima našla baš u dane kada su u Splitu održana prva predavanja na novoutemeljenom Arhitektonskom fakultetu, koji je pokrenut dobrim dijelom višegodišnjim zauzimanjem Ivane Šverko (i nekolicine drugih, poput Ive Babića i Darovana Tušeka). Knjiga Splitska škola za dizajn zasigurno će postati lektira novim studentima, kao i svima onima koji će htjeti doznati više o izgledu Splita u prvoj polovici 20. stoljeća.

Joško Belamarić