Teško je glumiti dobričine

Teško je glumiti dobričine

Da bih stvorio lik sv. Franje, zavirio sam u sebe i prisjetio se svojih osjećaja kad sam bio potpuno radostan i bez ikakvih problema. Sjetio sam se malog, bezbrižnog Kreše kojeg sam tijekom vremena potisnuo te ga izvukao opet na površinu i dopustio mu da se izigra

S mladim kazališnim i filmskim glumcem Krešimirom Mikićem (rođenim 1974. u Osijeku) razgovarali smo povodom stote izvedbe hvaljene i nagrađivane predstave Brat magarac u kojoj tumači glavnu ulogu sv. Franje.

Recite nam nešto više o svojim glumačkim počecima.

— Nakon završene osnovne škole upisao sam Centar za usmjereno obrazovanje, matematičko informatički smjer, premda ne gajim osobitu simpatiju prema matematici, pisana mi je riječ mnogo bliža. Prvi dodir s glumom bila mi je Dramska grupa profesorice Svalina. Zaraza glumačkim virusom bila je toliko jaka da sam 1992, po završetku trećega razreda srednje škole, otišao na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti (ADU), dislocirani studij u Osijeku, na kojem se školuju budući glumci uglavnom za potrebe osječkoga HNK. Nakon uspješna prijemnog ispita i upisa na Akademiju tijekom prve godine usporedno s polaganjem ispita na Akademiji dovršio sam srednju školu i maturirao. Na Akademiji sam diplomirao 1997. Tijekom studija radio sam u osječkom HNK, kao i nakon diplomiranja, sve do 2000.

Kakva su vaša iskustva s osječkog studija Akademije?

— Budući da je riječ o dislociranu studiju, profesori glume, scenskog govora i kretanja dolazili su s ADU iz Zagreba, dok smo neke predmete (hrvatski jezik i sl.) polagali na osječkom Pedagoškom fakultetu. Profesori nisu stalno bili s nama i nije bilo gužve kao na Akademiji u Zagrebu. Mi studenti imali smo dosta vremena i mogli smo raditi koliko smo željeli. Provodili smo vrijeme zajedno i postali smo prilično homogena glumačka skupina. Princip rada u Osijeku je takav da studenti rade predstavu koju uprava HNK, ukoliko joj se svidi, uključi u svoj repertoar. Tijekom studija nastupao sam u HNK u malim ulogama, a prva od njih bila je 1994. kada sam glumio svećenika. Moja diplomska predstava Pouzdani sastanak Joze Ivakića, koju je radila klasa profesora Damira Munitića, bila je prilično uspješna i uvrštena je u repertoar.

Kada ste prvi put profesionalno zaigrali u kazalištu?

— Bilo je to 1996. u Čarugi HNK u Pečuhu u Mađarskoj. Moj tadašnji profesor Damir Lončar pozvao me jer im je nedostajao glumac i ja sam uskočio kao zamjena. U petnaest dana napravio sam svoju ulogu Stankića. Moj prvi kazališni partner bio je Džimi Jurčec, a sudbina je htjela da po njegovu odlasku u mirovinu ja dođem na njegovo mjesto u ZKM-u.

Koje su vam osječke predstave ostale osobito u sjećanju?

— Postoji nekoliko predstava za koje sam osobito vezan. Prvu od njih radio sam još na Akademiji. Bili su to Kukci Karela Čapeka u klasi profesora Damira Munitića. Nažalost ta predstava nije ušla u stalni repertoar HNK u Osijeku i odigrana je samo dva puta, zbog čega mi je žao jer je to bila prva predstava u kojoj smo svi mi koji smo je radili dali sve od sebe i osjetili smo da bi, budući da je moderno rađena, mogla vratiti mladu publiku u kazalište. Sljedeća mi je važna predstava Alaska Jack Saše Anočića. U tu je predstavu također uloženo mnogo truda. Bila je to posljednja predstava koju je moja generacija radila zajedno i nakon koje mi je postalo jasno da je taj intenzitet suradnje nemoguće održati. Ta je predstava obilježila kraj jednog razdoblja, jednog načina rada. Nakon nje u Osijeku sam radio samo još jednu — Shakespeareova Romea i Giuliettu, a nakon toga sam, početkom 2001, došao u Zagreb u Zagrebačko kazalište mladih.

Nedostaje li vam Osijek?

— Nedostaje mi Osijek, ne kao grad, nego neka mjesta za koja sam vezan. Što se tiče kazališta, osječki HNK meni je jako drago kazalište. Iz tog sam kazališta otišao jer sam se zasitio rada u njemu. Tek ove godine, kada se ukazala mogućnost rada na Osječkom ljetu, koja nažalost nije realizirana, osjetio sam želju da se vratim u Osijek i tamo nešto napravim. Rado bih igrao u Osijeku, no nisu me zvali.

Jeste li gostovali u Osijeku sa ZKM-om?

— Gostovali smo s Bratom magarcem. Predivno iskustvo. Izvodili smo predstavu na Tvrđi. Osim šesto ljudi koji su sjedili, barem još toliko ih je stajalo. Atmosfera je bila kao na rock-koncertu, a mi glumci vikali smo kako bi nas svi mogli čuti.

Ljeti 1997. nastupili ste na Dubrovačkim ljetnim igrama u Dum Marinovim snima Marina Držića, u režiji Ozrena Prohića za koju ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta za mlade glumce.

— To mi je uistinu jako draga predstava i zasigurno jedna od kvalitetnijih u kojima sam nastupio. Čudi me da nije prihvaćena u Dubrovniku i da je ostala na margini. Uloga Satira, zaljubljivog Grubiše donijela mi je tu, moju prvu nagradu.

U Osijeku ste radili i izvan HNK...

— Jednom sam gostovao u osječkom Dječjem kazalištu u Bistrom vitezu Don Quijoteu od Manche Miguela de Cervantesa Saavedra u režiji Zlatka Svibena. Predstava je bila neobičan spoj dječje predstave i predstave za odrasle, no mislim da je bila dobra.

Druga Nagrada hrvatskog glumišta koju sam osvojio za svoj nastup u toj predstavi bila mi je zaista iznenađenje, jer nisam očekivao da je mogu osvojiti dvije godine zaredom.

Koliko se gluma u predstavama za djecu razlikuje od one u predstavama za odrasle?

— Način glume različit je u različitim predstavama. Pokušavam uvijek iskreno raditi svoj posao te raditi ono što mene zadovoljava i zabavlja. Ako mene nešto zadovoljava, onda sam siguran da će i publiku jer sam iskren prema njoj. Nikada ne igram za djecu, nego uvijek ozbiljno i nastojim na što jednostavniji način prenijeti emocije lika koji tumačim. S druge strane, dječje reakcije različite su od predstave do predstave.

Možete li usporediti način rada u HNK Osijek s načinom rada u ZKM?

— Teško mi je uspoređivati Osijek s bilo kojom drugom sredinom jer sam na neki način odrastao u tom kazalištu i stoga prema njemu ne mogu biti objektivan. No, bez obzira na kazalište, dosta toga ovisi o samom redatelju predstave i o tome koliko on uspije zainteresirati glumce.

Što je to toliko posebno u Renea Medvešeka da iz glumaca izvlači takve osjećaje?

— Medvešek se ne pretvara da sve zna i da uvijek zna kamo rad na predstavi ide. U kontaktu s glumcima otvoren je i ostavlja im dosta prostora za koji oni mogu odlučiti na koji će ga način ispuniti — tijekom dijaloga s njim ili na neki drugi način. Rene se ne stidi svojih grešaka i ne stavlja se iznad glumca, a to je dobro. Njegov mi način rada odgovara. S njim sam prije radio samo Brata magarca, a upravo sad radimo na predstavi čija bi premijera trebala biti 28. studenoga. Riječ je o u nas rijetko izvođenom djelu Naš grad, Thorntona Wildera. Rad na toj predstavi u potpunosti se razlikuje od rada na Bratu magarcu već i zbog toga što ovaj put imamo tekst od kojeg krećemo.

Jeste li imali nadahnuće u zbilji za kreaciju uloge sv. Franje u Bratu magarcu, za koju ste osvojili svoju treću Nagradu hrvatskog glumišta, ovaj put u seniorskoj konkurenciji?

— Da bih stvorio lik sv. Franje, zavirio sam u sebe i prisjetio se svojih osjećaja kad sam bio potpuno radostan i bez ikakvih problema. Sjetio sam se malog, bezbrižnog Kreše kojeg sam tijekom vremena potisnuo te ga izvukao opet na površinu i dopustio mu da se izigra. Ta predstava početak je nove faze u mom glumačkom životu.

Koliko je različit rad na filmu od onoga u kazalištu?

— Mislim da nemam još toliko iskustva na filmu da bih mogao uspoređivati. Kada je riječ o glumi, uvažavam sva stajališta i mišljenja i privlače me sve vrste glume, neke sam istraživao više, neke manje. U kazalištu uvijek tragam za novim izazovima, novim načinima izražavanja, ne volim ići utrtim stazama, putovima kojima sam već prolazio. Rad na Našem gradu moj je prvi kazališni projekt nakon gotovo godinu i pol stanke zbog rada na filmu, tijekom koje sam nastupao samo u repriznim predstavama. Priželjkujem projekt koji će me povući i nagnati da krenem dalje. Hoće li to biti Naš grad ili projekt Thearto tek ćemo vidjeti.

Je li vam bilo teško nakon toliko dobrote u Bratu magarcu na filmu igrati negativce?

— U glumačkom je smislu uvijek teže biti dobar, jer je igrati negativce zanimljivije. Drago mi je da su nakon dobroga sv. Franje moje prve veće filmske uloge, u Finim mrtvim djevojkama Dalibora Matanića i Svjedocima Vinka Brešana, bile uloge negativaca. jer će to onemogućiti ljudima da me kategoriziraju. Pokušavam dokučiti iz koje se frustracije rađa to nešto što postaje zločin, a da bi uvjerljivije odigrao te uloge u sebi sam potražio negativne emocije koje sam višestruko potencirao. Iz današnje mi se perspektive čini da sam te uloge mogao odigrati i na drukčiji način, no zadovoljan sam njima.

Kako vas je Brešan pripremio za lik?

— Brešan je želio da dijalozi nas trojice prijatelja u Svjedocima zvuče samurajski, a jedina je uputa bila da ne čitamo knjigu budući da se scenarij dosta razlikuje od nje. Film mi se sviđa, a pri snimanju nije mi se svidjelo to što je za vrijeme koje sam imao za pripremu bilo vrlo kratko. Dobio sam scenarij i već za tri tjedna počela su snimanja, a tijekom proba scenarij se još prepravljao.

Recite nam nešto više o projektu Thearto...

— Projekt Thearto započeo je u Austriji prije šest godina i njegova je ideja edukacija djece putem umjetnosti. Podnaslov projekta jest Wort werde Vorstellung (Riječ postaje predstava) i njegova bit jest u tome da umjetnici, odnosno djeca, rade predstave čiji je začetak jedna riječ. U projektu su, osim glumaca, psiholozi i pedagozi koji istražuju dječje ponašanje prateći djecu uključenu u projekt. U Hrvatskoj je projekt započeo u proljeće ove godine. Predvodi ga skupina umjetnika GIG — grupa i glumci, a njegovu vrijednost prepoznale su i državne institucije, tako da ga prati i Zavod za unapređenje školstva.

GIG čine umjetnici iz različitih područja umjetničkog djelovanja, a osim nas glumaca Zijaha A. Sokolovića, Olge Pakalović, Dražena Šivaka i mene u nju su uključeni i producentica Jana Šivak, plesna umjetnica Ana Krajtmajer te likovni umjetnici Igor Pauška i Zdravka Ivandija. Prva predstava koja je napravljena u sklopu projekta u Hrvatskoj bila je Rođenje ili kako sam došao na ovaj svijet, koju izvodi Dražen Šivak, a premijeru je imala proljetos. Iduća predstava, Matematika, u kojoj glumimo Olga Pakalović i ja, svjetlo dana ugledat će za oko mjesec dana.

Što vas je privuklo projektu Thearto?

— Projektu Thearto privukla me iznimna glumačka energija i lakoća glume njegova umjetničkog voditelja Zijaha A. Sokolovića, čiju sam predstavu Cabares, cabarei gledao nekoliko puta i bez obzira na moju želju da pokušam raščlaniti njezine dijelove i kritičarski je vrednovati, uvijek sam bio uvučen u čaroliju glume i jednostavno uživao.

Razgovarao Goran Ivaniš