Svijeće za radost življenja

Svijeće za radost življenja

Postoji nešto što pripada u konvenciju jazz-baleta, a što je sa stajališta gledatelja suvremenoga plesnog teatra nenaviknuta na plesnu poetiku jazza naivno i patetično, pretjerano u grču meštrovićevske raširene šake koja vrišti u izravnoj simbolici i angažiranosti poruke

Plesni ansambl Kelkope postoji već deset godina, no nekako po strani od putova i putanja suvremene plesne scene. Većina nas sjeća se tek njihovih Boja (kor. Anja Šehić i Tamara Savičević) iz 1999, kada su nastupile u okviru programa Hrvatske plesne inicijative na 16. tjednu suvremenog plesa. Ono što je i tada bilo očito jest da je riječ o profesionalno spremnim plesačima, o osvježenju žestoke mladenačke energije kakva se rijetko vidi i stilu blisku jazz-baletu i showdanceu — što je također velika rijetkost u smislu samostalna scenskog programa.

Tamara Savičević, jedna od utemeljiteljica Kelkopa, ovaj put samostalno potpisuje koreografiju Izgubljeni svjetovi... bajka... simfonija života koja je vrlo očito posvećena Guyu Perkovu, nedavno preminulom baletnom umjetniku, a inače pedagogu, umjetničkom voditelju i savjetniku grupe. Kako je riječ o istinskim emocijama, bliskoj smrti i na kraju pravim suzama bližnjih — Kelkope je kao baletni pedagog preuzela Guyova supruga, poznata prvakinja zagrebačkog baleta Silva Muradori — teško se ohladiti i u osvrtu na predstavu tijekom koje stalno gore svijeće.

Dramaturgija glazbe

Postoji nešto što pripada u konvenciju jazz baleta, a što je sa stajališta gledatelja suvremenoga plesnog teatra nenaviknuta na plesnu poetiku jazza naivno i patetično, pretjerano u grču meštrovićevske raširene šake koja vrišti i izravnoj simbolici i angažiranosti poruke. Tamara Savičević i Kelkope dosljedne su u svom rječniku, tijelu i izrazu, koje ili izražava tugu i izgubljenost, ili se predaje životnoj radosti, otkrivši sveobuhvatnost ljubavi i simfoniju života koja se odvija oko nas. Znam da su životne istine jednostavne, no tijelom zakoračiti u prostor u sebi koji se nalazi iza granica vidljivog — nije tako jednostavno. Tijelo je vidljiva materija prepuna značenja i konotacija i veliko je umijeće prenijeti unutarnje nijanse titrajem mišića.

Predstavu čvrsto i u tempu vodi glazbena dramaturgija u kojoj se spretno izmjenjuju snimka Buddha Bar i živa violina multiinstrumentalista i skladatelja Matije Miletića, a najbolja je na razini plesačke izvedbe. Saša Naumov, Maja Korman, Rina Kotur, Tamara Krčelić, Maja Paskaš, Stošija Vukić i sama autorica Tamara Savičević plijene izvođačkom energijom i tehničkom preciznošću.

Kelkope su ovom prigodom najavile veći angažman u održavanju programa i prisutnosti na hrvatskoj plesnoj sceni. Kako su spomenule utjecaj inspirativnog rada s Igorom Barberićem, mladim koreografom koji je zavidnu karijeru izgradio na turnejama hitova svjetske mjuzikl-literature i koji je napravio odličan koreografski posao u zagrebačkoj Priči sa zapadne strane, mogao bi i ovaj plesni žanr zaživjeti u Zagrebu. Time bi nam plesna scena postala bogatija i raznolikija, a i nije loše, uz eksperimente i koncepte, s vremena na vrijeme doživjeti ples kao užitak tijela u ritmu i pokretu?!

Maja Đ urinović