Suptilno i kultivirano slikarstvo

Suptilno i kultivirano slikarstvo

Započela je rad koji otkriva iskrenu borbu i težnju da se bude i ostane svoj. To je slikarstvo iznimno dinamično, pokrenuto, kultivirane geste, usprkos prigušenim bojama. Snažan dinamizam geste i sklopova poteza na platnu otkrivaju temperament umjetnice prikladan za bilježenje velikih raspona raspoloženja

Često se pitamo koji su mogući pravci razvijanja i opstanka klasične dvodimenzionalne slike, stilskih obrazaca i modela nanošenja materije na podlogu, a da uvjerljivost postupka i ideje ne bude narušena. Usuđujem se reći kako je današnjem promatraču i konzumentu slikarstva, a čak i umornim kritičarima zapravo potrebno slikarstvo koje nas ni u kojem smislu neće iritirati, umarati ili uzrujavati. Vrijeme je za kontemplativno, meditativno slikarstvo koje u sebi nema ničega negativnog, teorijski ili programatski napornog, pretencioznog, ali koje sustavno njeguje metjersku uvjerljivost, emanira zdravu i pozitivnu stvaralačku i životnu energiju, i više od svega — trudi se istraživati dalje, istodobno posjedujući svijest kako je sve već viđeno i naslikano. Ovo vrijeme ne ide na ruku mlađim i mladim generacijama umjetnika koji žele nastaviti raditi u mediju dvodimenzionalne slike. Tko će ih prepoznati i poduprijeti? Kupovna je moć obrazovana građanstva pala na minimum, a onaj dio kvalitetne likovne kritike i kustosa koji bi ih mogao poduprijeti, sve se više okreće novim medijima i novim standardima u umjetnosti. Mogu očekivati tekstić (pa čak i plahturinu od teksta) u novinama, ali od imena čiji sud nema težinu i stručnost ili je poodavno izgubio na kritičkoj uvjerljivosti. Mogu dobiti tekst u katalogu reda radi i od nekoga boljeg imena, ali takav koji neće pomoći da prodaju poneku sliku. Sigurno će im se dogoditi da dijakronijski likovno nepismeni priučeni novinari što pišu o kulturi potpuno krivo pročitaju njihov rad.

Opus koji obećava

Bezizlazno? Nije. Doći će neka bolja vremena. Treba samo izdržati. Čini mi se da mali, ali po svim spomenutim točkama znakovit opus Tereze Pavlović (1974) mnogo obećava. Na izložbi u Galeriji Juraj Klović porečka umjetnica prvi se puta predstavila riječkoj publici. Ciklus radova u kombiniranoj tehnici na platnu, nastalih 2002. i 2003, referira se na tradiciju apstraktnog ekspresionizma, enformela, gestualnog, primarnog i analitičnog slikarstva, njegujući specifičnu zatamnjenu, utišanu tonsku skalu. Autorica je iznimno senzibilno upila i usvojila spomenute stilske odredinice, ali ih je uspješno u svijesti potisnula u drugi plan i započela rad koji otkriva iskrenu borbu i težnju da se bude i ostane svoj. To je slikarstvo iznimno dinamično, pokrenuto, kultivirane geste, usprkos prigušenim bojama. Snažan dinamizam geste i sklopova poteza na platnu otkrivaju temperament umjetnice prikladan za bilježenje velikih raspona raspoloženja. Tankoćutnost pristupa slikarskoj materiji vrijedna je poštovanja, jer to otkriva umjetničku osobnost kojoj je strano svako nametanje, privlačenje pozornosti na sebe i silovito svjedočenje o svom postojanju u hrvatskom umjetničkom prostoru. Mislim da Tereza Pavlović posjeduje pravu mjeru egzistencijalno-umjetničke uvjerljivosti, i čini mi se da hrvatski likovni prostor neće zagušiti metrima mrtvih slika. Njezine površine pulsiraju u dubokim slojevima, iako se čini da gledamo štreberskom upornošću savršeno naslikan niz linija prvoga plana. Ako baš moramo promatračima opisno približiti ovo slikarstvo, čineći stanovit krimen, tada se može reći da se »priroda ovdje javlja ne kao slikana, uprizorena, iluzionistički sagledana stvarnost, već kao stvarnost otkinuta od prirode, njezin autentični i neponovljivi komad... ploha postaje prorahljena istarska crljenica, linije se njišu kao vlati trave« (Boris Toman).

Usprkos svemu...

Slikarstvo Tereze Pavlović je uvjerljivo — to je prvo i posljednje što mi se nameće kao pojam. Ne iritira promatrača — što je postalo važnom odrednicom s obzirom na današnji tempo života i tanke živce svih nas. Mnogo obrazovanih ljudi u ovome trenutku živi s nevjerojatno ružnim, mrtvim slikama na zidovima za koje ih je moja struka uvjerila da su genijalne. Kada samo pomislim što te slike u duljem razdoblju mogu emanirati na promatrača (od duboke tjeskobe do agresivnosti), čini se da se u ovom društvu iz previše razloga isplati biti psihijatrom. Zaista. A zamislite što se tek u glavi događa običnim ljubiteljima umjetnosti. Treba li se zgražati ako se dobro prodaju slike Katarine Henč? U Hrvatskoj treba još debelo poraditi na pažljivoj sustavnoj i predanoj edukaciji kupaca slika, prije no što ih zauvijek udaljimo od ikakve umjetnosti. Stoga se osjećam dužnom poduprijeti kvalitetne mlade slikare poput Tereze Pavlović, a pseudokonceptualcima neka drugi pišu ode i rapsodije, na svoju savjest. Umjetničku i kritičku optiku valja prilagoditi prostoru na kojem živimo i djelujemo. Da trenutno živim u Berlinu ili New Yorku, vjerojatno bi me isključivo zanimale svjetlosno-zvučne videoinstalacije, granica između patologije i umjetnosti u djelima umjetnika te galerija od petsto kvadrata prefarbana u tamno ljubičasto, prazna.

Iva Körbler