Snaga melodije i tišine

Snaga melodije i tišine

Nečujnost i nevidljivost najvrednije su odlike filmskoga skladatelja, a kada se pokaže da je taj skladatelj svjestan snage tišine u ključnim filmskim trenucima, tada je sasvim jasno da je majstorski svladao tu, u filmu pritajenu umjetnost

Ispod crte Petra Krelje nije ljubavni film, kako su ga žanrovski pojednostavnili hrvatski distributeri — to je ozbiljna drama u kojoj je ljubavna priča tek dio zamršene situacije, a u njoj se našao mladi junak Toni. Filmska glazba, koju je skladao Kreljin dugogodišnji suradnik Davor Rocco, sa svim je svojim aspektima nastojala tu složenost izvući u prvi plan.

Uspavanka i lirska tema

Najprije, film ne započinje uobičajeno — glavnom temom u filmskoj špici kojom se obično nastoji istaknuti filmski naslov ili neko važnije (recimo redateljsko ili skladateljsko) ime. Glazba uvodne filmske špice počinje nakon filmskog naslova i posve je neuobičajena, no mnogo govori o filmu. Nesigurne poteze dječjega gudala i odsviranu pjesmicu Laku noćRocco će tek malo popraviti decentnom akordikom, ali je već tu posve jasno da će se najveći dio priče o obitelji (koju prikazuju obiteljske fotografije na špici) vrtjeti oko djevojčice Klare (koju je izvrsno odglumila Marija Buga Šimić). A ta će djevojčica u jednoj kasnijoj sceni, daleko ljepše nego što ju je odsvirala na filmskoj špici (za špicu je bilo ključno falšzvučanje teme kako bi se znalo da violinu svira dječja ruka), pjesmicu otpjevati svojoj lutki.

Mala je uspavanka samo sporedni dio filmske glazbe. Daleko snažnije djeluje ljubavna tema — široka melodija odsvirana na violončelu koju prati sintesajzer. Ta se tema, dakako, pojavljuje u većini scena koje povezuju Tonija i Zrinku, mladi par čija budućnost zapravo ostaje neizvjesna do sama filmskoga kraja. Ta se tema, kao jedina s jasnim melodijskim osobinama, pojavljuje i na završnoj špici, definirajući se kao glavna filmska tema.

Ostale su teme više glazbene cjeline nego melodije. Najprije, tu je pop-rock instrumental koji prati frajersko ponašanje Tonija i njegova sumnjiva prijatelja Hrvoja. Zatim, tu je iznimno lirski glazbeni odlomak vezan uz majku Dragicu (Jasna Bilušić, koja je doista prava zvijezda filma). Majčin se odlomak prvi put pojavljuje uz Dragicu u bolnici: lirsko kretanje koje izvire iz harmonijske progresije kao da govori sada je sve u redu. No jedna mala alteracija, mali kromatski pomak, gotovo govori više od pretučena, ispijena i duševno unakažena majčina lica koje uporno vapi za Klarom. Dragici se iznenadnim obratom vraća duševna i tjelesna snaga kada se ponovno, na kraju filma, mora brinuti za teško bolesna muža (u tom je trenutku prati njezina tema s kromatiziranim psihološkim podtekstom).

Rizik se isplatio

No gledatelj prije toga mora proći niz napetih situacija i događaja kojih ga neizvjesnost drži na iglama do sama kraja. Ključna je scena ona u kojoj otac prebija majku. Tučnjava počinje napadom na sina, a Rocco taj dio tučnjave (jer onaj stvarni i najgori nije prikazan gledatelju) prati glazbenim udarima koji u valovima slijede tešku Ivanovu ruku. Udarom će i početi scena prebijanja Tonija, ali glazba ni ovdje ne podliježe doslovnoj ilustrativnosti, nego se pretvara u niz akorada, Tonijevoj potpunoj prepuštenosti tjelesnoj boli, koja ne može nadmašiti duševnu patnju.

I, naposljetku, tu su situacije s pištoljem, a onda i s bombom. Sitno ponavljanje jednoga tona u visokom registru prilično je riskantan potez za postizanje napetosti, ali u ovome filmu funkcionira. Najprije zato što je decentno postavljeno uz sliku, kao nešto što trese iznutra (poput zimice koja zahvaća Ivana u zatvoru kada od sina saznaje da su mu roditelji oteli Klaru), a zatim jer često uvodi u niz uznemirujućih akorada, koji će se u ključnim trenucima (Toni odustaje od namjere da aktivira bombu; Ivan aktivira bombu dovodeći u opasnost živote svih članova obitelji) naglo prekinuti zaglušujućom tišinom.

Kada se film gleda (a ne može ga se gledati bez pobuđenih emocija), čini se da u njemu uopće nema glazbe. No, kada se sluša, posve je jasno da vrvi glazbom često prepunom trenutnog ili anticipirajućeg značenja. Nečujnost i nevidljivost najvrednije su odlike filmskoga skladatelja, a kada se pokaže da je taj skladatelj svjestan snage tišine u ključnim filmskim trenucima, tada je sasvim jasno da je majstorski svladao tu, u filmu pritajenu umjetnost.

Irena Paulus