Skvoteri su proizvođači kulture

Skvoteri su proizvođači kulture

Shopping-centri nisu ništa loše, oni su civilizacijska tekovina. Proizvod su naše kulture i u načelu znače nekakav razvoj. Na kraju se svodi da svi mi volimo ići u -shopping-centar. Što zbog toga jer smo opterećeni čistoćom ili zato što brijemo na glamur koji nam se plasira putem medija

Marko Sančanin i nekoliko studenata — Miranda Veljačić, Damir Blažević i Dinko Peračić — osnovali su skupinu Platforma 9,81, koja interdisciplinarnim pristupom pokušava riješiti problem nepostojanja dijaloga na polju arhitekture i urbanizma te to što se u Hrvatskoj ne reagira na tekuće probleme prostora. Posljednji je njihov projekt Nevidljivi Zagreb — vodič za skvotere, u kojem popisuju niz adekvatno neiskorištenih, mahom napuštenih industrijskih prostora Zagreba.

Zašto se nazivaš urbanim aktivistom, a ne arhitektom?

— Želim istaknuti potrebu za javnim, aktivističkim pristupom suvremenoj arhitekturi i urbanizmu. Arhitektonska scena danas do te je mjere zatvorena i autistična, da nema ni volje ni znanja da reagira na suvremene pojave u društvu. Platforma 9,81 oformila se na Arhitektonskom fakultetu kada je grupa studenata shvatila kako ne postoji otvoreni dijalog o arhitekturi i urbanizmu na relaciji student — profesor i arhitekt — javnost. Krenuli smo u projekt sa svrhom pokretanja javnoga dijaloga i izmjene informacija. Više nego konkretni proizvođači, nastojimo biti mediji komunikacije, odnosno, smatramo se svojevrsnim agentima dijaloga. Prvi naš projekt Arhitektura uživo sastojao se od predavanja na koja smo pozivali arhitekte u javne prostore da govore o svojim projektima na osnovi konkretnih problema u praksi. Napravili bismo cjelovečernji hepening, koji je uključivao glazbu, druženje, i tako poticao dvosmjernu komunikaciju. Neku vrst pop-varijante kulture.

Kako će se vaš projekt konkretno ostvariti? Hoćemo li, primjerice, za pet godina hodati zagrebačkim Vrbikom, a da više nećemo gledati oku nemile građevine koje su tamo iznikle?

— Promjena u prostoru i arhitekturi dogodit će se ako se promijeni naš ukupni kulturni predložak. Sve ovo što radimo može utjecati na promjene, ali s trajnim djelovanjem i na dugi rok. Ono što možemo napraviti s Trešnjevkom, Vrbikom, betonizacijom obale, neprimjerenim shopping-centrima i sličnim slučajevima jest da djelujemo na dvije fronte. Prvo da pokušamo na polju mogućeg ad hoc akcijama alarmirati javnost i stabilizirati stanje. No, prave se promjene mogu napraviti tek na dulji rok. Promjenom zakonskih okvira ili promjenom sustava edukacije. Primjerice, djeci se u školama ukida likovni odgoj, iako je posljednji trenutak da nauče nešto o prostoru, a studenti na Arhitektonskom fakultetu zatvoreni su u svoje statične predodžbe što arhitektura i urbanizam jesu, dok se grad ubrzano mijenja. Ekonomija znanja danas je drukčija nego prije pola stoljeća, i mi smatramo kako je bitna interdisciplinarnost i skupni rad. Osim edukacije, bitno je djelovati na medije, da im lokalni, gorući urbani i arhitektonski problemi budu zanimljiviji od gostovanja svjetskih arhitektonskih zvijezda. Pogrešno je dizajn ili arhitekturu isključivo furati pod elitnu kulturu. Uzmimo primjer paviljona, koji će Hrvatsku predstavljati na sljedećem EXPO-u u Japanu, a bit će materijalnim otiskom hrvatske kulture. Taj paviljon, koji je arhitektonski sasvim u redu, nema veze s našom dominantnom kulturom. Osobno bih radije u Tokiju napravio rekonstrukciju divlje apartmanske vile iz nekog od splitskih predgrađa. Vjerujte da bismo tako dobili više pažnje.

Na vašoj službenoj internetskoj stranici piše kako je Platforma 9.81 osnovana kao reakcija na nemogućnost arhitektonske scene da uspostavi dijalog i odgovori na konkretne probleme. Želite li time reći kako su arhitekti u Hrvatskoj socijalno neinteligentni?

— Apsolutno da. To potpisujem. Nitko se ne rađa sa socijalnom inteligencijom, ali se nažalost, za takve tipove znanja ljudi uopće ne pripremaju. Nastavni program i radna atmosfera na jedinoj instituciji koja proizvodi arhitekte pogoduje takvu stanju.

Možeš li pojasniti novi projekt Nevidljivi Zagreb — vodič za skvotere?

— Prije svega imali smo potrebu označiti prazne i programski nedefinirane prostore grada. Također je bilo zanimljivo promatrati nove prostorne fenomene za koje u struci ne postoje adekvatni termini. Na neki način to su nevidljivi prostori Zagreba, koji su mahom nastali u bivšim industrijskim zonama, između velikih prometnih infrastruktura ili im se, zbog tranzicije u kojoj se nalazi društvo, dogodila neka druga nagla promjena. Sada su ti prostori u nekoj fazi urbanoga zametka, ali i velikog potencijala za razvoj grada. Shvatili smo, tijekom našeg projekta, kako se ljudi u tim prostorima instinktivno bolje osjećaju jer politika uporabe nije definirana, jer su na neki način nekontrolirani i pružaju osjećaj slobode. Čini se kako hrvatski gradovi nemaju jasnu prostornu politiku te da ne postoje ljudi koji se time žele i znaju baviti. Ovdje je riječ o prostorima koji brzo prelaze iz ruke u ruku te će na kraju uglavnom biti prepušteni privatnom interesu, a potencijal koji posjeduju tako se može izgubiti. Nama je najvažnije ispitati potencijal javne uporabe koji bi bio i ekonomski održiv. U javnom ili privatnom vlasništvu, ako ti prostori mogu povremeno služiti javnosti, uvršteni su u Vodič, koji je svojevrsna interaktivna mapa grada s informacijama kako do tih prostora doći i kako se njima privremeno koristiti.

I onda ćete ih ponuditi urbanoj sceni?

— Jasno, naslov projekta Nevidljivi Zagreb — vodič za skvotere metafora je. Najprije treba shvatiti da skvoteri nisu beskućnici, nego izvaninstitucionalni proizvođači kulture. Prepoznali smo potrebu urbane scene koja nema adekvatna prezentacijskog ili produkcijskog prostora. Postoji vrlo kvalitetna scena ljudi koji su zbog svojih znanja i fleksibilnih načina djelovanja najzahvalniji korisnici.

Na vašem je popisu i Tvornica Nade Dimić, koju je kupio odvjetnik Anto Nobilo, i koji će tamo napraviti poslovne prostore?

— Tvornica je doživjela sudbinu ugašenih industrija u Zagrebu, otišla je u stečaj, privatizirana je i Anto Nobilo legalno je kupio prostor. Njegov plan što će s tim prostorom apsolutno je tržišno logičan, ali istodobno i neinventivan. Teško je okriviti nekoga tko želi uložiti novac i čeka da mu se taj novac relativno brzo vrati. Ipak, zašto ne sugerirati Nobilu kao javnoj ličnosti da razmisli o svojoj odluci i odluči se na projekt koji će biti programski fleksibilan. Možemo pokazati kako upravo oni prostori koji proizvode socijalnost mogu pružiti ekonomsku dobit. Vani veliki biznisi sve više brundaju na kulturu. Ipak, treba spomenuti kako smo dobili i informaciju od Nobila da će nam povremeno ustupiti prostor za kulturna događanja.

Radili ste istraživanje o shopping-centrima. Jeste li pritom uzeli u obzir i profil prosječnoga kupca?

— Shopping-centri nisu ništa loše, oni su civilizacijska tekovina. Proizvod su naše kulture i u načelu znače nekakav razvoj. Na kraju se svodi da svi mi volimo ići u shopping-centar. Što zbog toga jer smo opterećeni čistoćom — jer nam se gadi svježi sir na tržnici ili purice koje nisu u celofanu — ili zato što brijemo na glamur koji nam se plasira putem medija. Ipak želimo biti svjesni manipulacije kada uđemo u shopping-centar. Da znamo da je to okoliš koji je simulacija javnoga prostora. U shopping-centrima nema razine socijalne interakcije koja se događa na tržnici.

Čini mi se da su neka istraživanja pokazala kako mnogo ljudi ne zna što da radi sa sobom vikendima pa onda idu u shopping-centar kako bi ubili dosadu.

— Točno. Ako je grad Zagreb shvatio potencijal shopping-centara, ne bi ih trebao gurati na periferiju i tamo stvarati epicentre urbanog događanja. Možda bi ih mogli planirati u ispražnjenim stambenim zonama.

To su ružne građevine. Zašto ih ipak stavljati u grad?

— Investitoru treba sugerirati kvalitetniji prostor i prilagodbu već definiranom urbanom okolišu, a zauzvrat ponuditi neke olakšice. Shopping-centri stavljaju se na rubove grada i većinom su to obične kutije. Nažalost, u nas još vlada naivno razmišljanje da se problemi rješavaju na brzinu. Onda se stvari nagomilaju, tako da više nije riječ o ekscesima, nego o iskrivljenim pravilima.

Rekao si u jednom intervjuu kako je prostor tabuiziran poput seksa o kojemu se ne priča. Ne mislim da je seks takav tabu, ti da?

— Kao što ne postoji kultura spolnosti na razini na kojoj bi to bilo normalno, tako još manje postoji kultura prostora. Dokaz je tome činjenica da se prosječan intelektualac s dobrim primanjima zna kvalitetno odjenuti ili odabrati automobil, ali je zadovoljan da živi u okolišu bez adekvatne komunalne i javne infrastrukture. Našu društvenu elitu odlikuju zaostale prostorne prakse.

Razgovarala Patricia Kiš