Secesijski urbanizam, što je to?

Secesijski urbanizam, što je to?

Secesija je neizvjesnost, nesigurnost, labilnost, treperenje granice, odanost slutnji. Ona je pomaknuti fokus, korak od povijesti u mit. Ona nije prodor nego nalijeganje

Neposredno prije izložbe Secesija u Hrvatskoj dovedeno je u stručnoj raspravi u pitanje postojanje secesijskog urbanizma. Premda je s našeg znanstvenog obzora pitanje legitimno, ono ipak pretpostavlja odvajanje misli o građevini od misli o prostornom kontekstu, nijekanje ukupnog biljega vremenu i napokon osporavanje samog pojma stila, bez obzira kako se taj pojam u kojem trenutku definirao. Secesija, s mnogim svojim paralelnim nazivima, jest stil. Pojavama, materijalnima ili duhovnima, njezinoga doba razaznaje se datacija. I taj je dokaz dovoljan. Bilo bi teško zamisliti eksteritorijalne zgrade, ili pak one koje spadaju samo u bivši ili u budući prostorni kontekst. Istina je da secesija kao stil traje veoma kratko. Ali je to istina i o povijesnom predlošku kojemu je ona, uza sve zanosne izjave »mladih« o kidanju s tradicijom, revival. Između prevlasti principa harmonije (renesansa, historicizam...) i principa kontrasta (barok, ekspresionizam...) ona je kratak ponton paradoksa, neomanirizam.

Nema područja na kojem se taj nagon za paradoksom ne da provjeriti. Ta piramida na kugli, ta teška vila na šupljem prizemlju, ta stolica obrnute perspektive, ti kabinetski ormarići s dragocjenostima izvana, ta glazba izmaknutih suglasja, te dvostruke (ili višestruke) brzine jednoga prizora, te zamjene svojstava stvari... da o verbalnim, doslovno poetskim iskazima ne govorimo. Što bi se tek moglo reći o secesijskim kazališnim sudbinama, o obratima moralnih i etičkih procjena i sudova! O promjeni statike u modi! O sveprisutnosti metafore smrti u paroksizmalnim posezanjima za organičkim znakovima života! Ali to je već sumnjiv iskorak iz granice struke, iz sigurnih pretinaca u kojima se gomilaju činjenice kao istorodni kukci pod pribadačama!

Što je dakle secesijski urbanizam? Za razliku od čvrstog historicističkog grada, koji voli geometriju, jasnoću uvida, čitljivost, ravnopravan odnos svjetla i sjene, jasno vođenu perspektivu, ravnotežu hoda i zastoja, razuman zahvat u postojeće, poslušnost memoriji — secesija je neizvjesnost, nesigurnost, labilnost, treperenje granice, odanost slutnji. Ona je pomaknuti fokus, korak od povijesti u mit. Ona nije prodor nego nalijeganje.

Što to u misli o gradu, i u našem slučaju, znači? Veoma poticajne spoznaje u tom smislu dugujem izložbi Eugena Frankovića posvećenoj Milanu Lenuciju. Taj oblikovatelj Zagreba poznat prije svega, i možda i u preisključivoj mjeri, po »Lenucijevoj« (ili »zelenoj«) potkovi, autor je koji je mnogo šire zahvatio u rasprostiranje grada. Premda bi se moglo reći da je romantizam, i da je historicizam (s velikim likom i djelom Hermana Bolléa) posvojio reljef grada i metodu nalijeganja na njegove izohipse i izobate, Lenuci je toj organičnosti dao novu, sustavnu misao i specifične pomake. Njegove ulice, naime (vidi Mallinovu), nisu samo organički položene na lelujava tla, nego su (a mogu se navesti još mnoge, poput Gvozda, Dvorničićeve...) oblikovane u stanovitom protupomaku: one posjeduju svoju dvostrukost, ponekad spojenu međustubištem, svoju sljepoću, svoj završetak koji nije protočan nego upućuje na povratak... Secesijski princip dvojnosti, nejasnoće, relativnosti, pomaknutog fokusa vrlo se jasno očitava u zadanoj naravi kretanja. Nešto poput bezmjernog mora koje ipak ima granicu prelijevanja te se uvijek povlači — podloga je tom osjećaju zemlje i toj cestovnoj mreži. Nije li takvoj primjedbi malo tijesno u znanstvenoj fusnoti? Vidjeli bismo kasno očitovanje secesije i u krivulji Zvonimirove ulice, koja nikako ne dopušta da se domahnu start i cilj...

Rekli smo da secesija pomiče težište od povijesti prema mitu. Moglo bi se dakle reći da postolja prema dubini, od provjerljivog, ili barem izloženog, prema skrovitom, tek pretpostavljenom. Nije slučajno »zdenac« (izvor života) omiljena metafora (u omiljenosti metafora); od ženâ s vrčevima u slikarstvu do »zdenaca života« u prostoru, upuštenih u dubinu, ne samo lišenih postolja nego upućenih donjem svijetu... Tako je postava Meštrovićeva Zdenca života primjer secesijskog urbanizma, a nakazni zahvat na sjevernoj strani Sveučilišne knjižnice njegova kasna vulgarizacija.

Napokon, kao što je bordura oko središta secesijske slike često interpretirana u drugom mjerilu i drugom brzinom, isto vrijedi za okvir središta grada. Secesijski urbanizam posebno vodi računa o različitim brzinama. To nije samo funkcionalno, to je metafizičko zoniranje (ozvučenje, usporenje, koloriranje). Jednako bi pažnje bilo dostojno sabotiranje geometrije (u tlocrtu, elevaciji, komponiranju plohe, šifri ornamenta), ma kako se ona na prvi pogled znala racionalnom pričiniti.

Ovaj improvizirani i u stanovitom smislu iznuđeni tekst dakako nije znanstveni rad. Nije već i zato što se u nas u posljednje vrijeme znanost, ova naša specifična arhitektonsko-povijesno-teorijska, instalirala kao disciplina protiv spoznaje. Tautologija, evidencija, činovništvo, a akribijom kao vrlinom bez posljedica. Dok zaborav podatke ne vrati u ladice, a ljubav se ionako rijetko rađa.

Toliko pred izložbu secesije od koje se očekuje nešto drugo. U najmanju ruku podsjet na slavni stih: »Našao sam sunce u slijepoj ulici, a nitko nije shvatio njegovu (njezinu!) tragediju.

Željka Čorak