Rijetka lovina

Rijetka lovina

Autentično su dočarani prizori ratnoga kaosa i zločina

Harrisonovo cvijeće francuski je film na engleskom jeziku i s uglednim američkim glumcima, od kojih neki (danas) imaju i zvjezdani status (Andie MacDowell, Adrien Brody plus David Strathairn, Elias Koteas, Alun Armstrong, Bernard Gleeson), a u hrvatsku kinomrežu dolazi s trogodišnjim zakašnjenjem. Za hrvatsku distribuciju zaslužne su neke domaće desne političke grupacije, koje su takvo kašnjenje pokušale objasniti natpisom dodanim ispred originalne špice filma, u kojem tvrde da film nije ranije distribuiran u Hrvatskoj kako bi se sakrio od domaće javnosti.

Potresan drugi plan

Filmski neupućeni političari očito ne znaju da je Hrvatska već dulje vrijeme holivudska kolonija te da u skladu s tim u njezina kina samo iznimno zaluta neki neholivudski naslov, pri čemu nekakve Zlatne palme, Zlatni medvjedi i Zlatni lavovi nisu ni najmanje jamstvo za pojavu u hrvatskoj kinomreži, a kamoli priznanja (ne i glavna nagrada, Zlatna školjka) na uglednom, ali ipak ne iznimno prestižnu festivalu u San Sebastianu, kojima se može pohvaliti Harrisonovo cvijeće. Ukratko, film se u hrvatskoj kinomreži dosad nije pojavio ne zbog nečije političke sabotaže na mikroplanu, nego zbog makrostrukturalnog stanja stvari po kojima nam je domovina tek igračka u rukama globalnih političkih i gospodarskih moćnika.

Ono što je hrvatske desničare, ali i domoljube bez obzira na političku orijentaciju, moralo pozitivno dirnuti jest činjenica da smo konačno dobili film u kojem je prikazano stradanje Vukovara (i okolnih slavonskih i zapadnosrijemskih mjesta) i u kojem se nedvosmisleno, bez obzira na verbalnu retoriku po kojoj su svi oni ludi, pokazuju zločini i zvjerstva JNA i srpskih paravojnih formacija. No Harrisonovo cvijeće ipak nije film o stradanju Vukovara i istočne Hrvatske. To stradanje samo je pozadina na kojoj se zbiva primarna radnja filma, a ta je pozadina isto tako mogla biti smještena i negdje drugdje, premda nama ovdje vjerojatno nije nevažno što je smještena upravo kod nas i što Andie MacDowell i Adrien Brody (danas oskarovac) svjedoče hrvatskom strašnom udesu.

Ljubav je najjača

Ipak, prava je tema filma nastojanje ljubavlju vođene žene (MacDowell) da uz potporu pomagača fotoreportera (Brody, Koteas, Gleeson) pronađe i izbavi muža, također fotoreportera (Strathairn), iz ratnoga kaosa. Tim činom ona neće spasiti samo voljeno biće, nego i obnoviti sklad obitelji koja je zbog muževe česte odsutnosti, kao i zakočenih naravi nekih njezinih članova, zapala u stanje komunikacijsko-emotivne krize. Glavnog autora filma temeljena na knjizi Isabel Ellsen, u nas nepoznata redatelja, koscenarista i koproducenta Elieja Chouraquija, zanima sudbina civiliziranih ljudi zapadnoga svijeta kojima ratni kaos divljeg Balkana ponajprije služi tek kao mjesto i stanje na kojem će i s pomoću kojega će doživjeti katarzu. Hrvati, jednako kao i ostali s ovih prostora, usprkos određenim simpatijama i nesumnjivoj sućuti ostaju neshvaćeni Drugi, što je dakako posve legitimna i iskrena autorska perspektiva, ali i perspektiva koja hrvatske desničare i domoljube možda i ne bi trebala previše oduševljavati, osim ako nisu zadovoljni mrvicama, ili ako su dovoljno pošteni da priznaju da i sami imaju isti odnos prema Drugima pa prema tome ne mogu očekivati bolji odnos prema sebi samima.

Harrisonovo cvijeće inače je prosječan film nespretne narativne strukture, dobrim dijelom troma tempa, s ponešto psihološko-fabularnih neuvjerljivosti i podosta intrigantno postavljenih motiva (npr. žena kojoj je muž daleko važniji od djece, što može podsjetiti na situaciju iz Hemingwayava Imati i nemati), koji pak ostaju posve nerazrađeni ili zaboravljeni. Najjača strana su mu autentično dočarani prizori ratnoga kaosa i zločina, iako će upućena gledatelja zasmetati neautentični detalji poput nadiranja JNA pod zastavom SR Hrvatske, ili lik hrvatskoga studenta u Parizu koji se zove, vjerovali ili ne, Ščomak izgleda poput gastarbajtera (pa u skladu s tim ima ženu i djecu u domovini) i govori hrvatski s intonacijom Albanca. Ipak, realističnost i potresnost prikazanih zločina u Vukovaru toliko je sugestivna da u vremenima kad se ratne patnje, napose one hrvatske strane, možda i prelako zaboravljaju ovaj film zaslužuje preporuku.

Damir Radić