Revolucija koja peče

Revolucija koja peče

Dvadeset četiri sata nakon premijere, Internet bruji od zgražanja. Možda će se sud javnosti promijeniti kad se prihvati da intelektualni i pripovjedački dosezi braće Wachowski nisu nikad ni mogli ispuniti mesijansku ulogu koju su im namijenile poklonička sljedba i marketinški aparat

U cijelom je svijetu istovremeno — istoga sata, bez obzira na vremensku zonu — prošle srijede počeo igrati Matrix Revolutions, treći i apsolutno konačni (zaklinju se autori) nastavak Matrixa. Možda se zbog toga svaki globalni seljak može osjećati jednako povlašteno, ali kad se sve zbroji i podvuče, teško se oteti dojmu da je ključan razlog za takav potez bio pokušaj zaobilaženja lošega glasa koji se o filmu počeo pronositi, prvenstveno putem interneta. Kako tužno: mrežni prethodnik Matrice doživljen je kao njezin krvni neprijatelj.

Što je pošlo po krivu?

Ako je išta ugušilo oduševljenje umreženih poklonika, onda je to ljetošnji prethodnik ovoga filma, Matrix Reloaded, spektakularna pripovjedna zbrka koja je umjesto jasne narativne dinamike nudila niz pretjeranih meandriranja na nejasno shvaćenim temeljima prvog filma. Osobno mi je mnogo draži bio Animatrix, DVD izdanje s kratkometražnim animiranim filmovima smještenim unutar mitologije Matrice — i poteklim iz pera sposobnih pripovjedača, što braća Wachowski sad već dokazano nisu. Iz buketa mogućnosti koje je njihov visoki koncept nudio, drugi su autori probrali zaista zanimljive pupoljke. Tvorcima je ostalo složiti ikebanu od dvaju ključnih motiva — borbe matričnog mesije Nea za osvještavanje porobljenog čovječanstva u virtualnome svijetu, te borbe šačice ištekanih ljudi za opstanak pred nadirućim hordama mehaničkih zavojevača. A te dvije razine radnje nisu nužno kompatibilne, i Reloaded je tu ozbiljno štucnuo. Neo i kolege izgubili su se u apsurdnom podzapletu s Merovingom i dekolteom Monice Belucci, dok su se ljudi iz stvarnoga svijeta, kad smo ih napokon upoznali, pokazali kao totalni bezveznjaci.

Revolutions ponavlja obje greške: na svu sreću, gluposti s Merovingom gotove su nakon prvih pola sata filma, pa ostatak zbivanja u Matrici pada isključivo na sukob Nea s odmetnutim agentom Smithom. Taj motiv, koji se u prijašnjem filmu činio proizvoljnim, sada se pokazuje kao ključan nositelj dramskog zamaha serijala. Sjećate se kako su se na kraju Reloadeda Neove moći protegnule na stvarni svijet? (Možda vam je promaknulo. Wachowskiji su notorni po stavljanju pripovjednih naglasaka na pogrešna mjesta.) Isto vrijedi i za Smitha. Tek ova dva lika strukturno spajaju borbe unutar i izvan Matrice, pa je Revolutions bolji film, utoliko što to eksplicira. Ali na Smitha, Nea i virtualnu kickboksericu Trinity otpada tek manji dio radnje: većina je posvećena borbi za spas posljednjeg ljudskog uporišta, Ziona, a tu ona druga greška dolazi do kulminacije.

Naime, kad strojevi napokon prodru u Zion, vaše oči susreću se s prizorima kakve povijest filma još nije upamtila, te ushićeno cikću zbog spektakularnosti bitke, ali istovremeno vam je tako slabo stalo do ljudskih protagonista da vaš mozak ne može reagirati drugačije nego metaforičkim slijeganjem ramenima. Možda je pogrešno uživati u nečemu što je de facto Sudnji dan kao u spektaklu, ali film vas na to tjera. Wachowskiji su toliko vremena potrošili na pavlovljevsko navikavanje publike na svoju tehnološku nadmoć da je gotovo neizbježna ironija što je skepsa publike prema ovakvim prizorima zapravo analogna otporu čovječanstva prema moći strojeva.

To što se razrješenje ovih naporednih sukoba nikako ne može mjeriti s očekivanjima nastalim u protekle četiri godine, iznenadit će samo one koje prva dva filma nisu dovoljno upozorila. Bilo je lako posegnuti za fascinantnom idejom o tome da je svijet tek virtualna varka; bilo je nemoguće, barem ovom autorskom dvojcu, to pretvoriti u čvrst dramski zaplet dostatan za dva nastavka. Nikakva količina vizualnih atrakcija ne može nadomjestiti šupljinu u sredini ovih filmova. Dvadeset četiri sata nakon premijere, internet bruji od zgražanja. Možda će se sud javnosti promijeniti kad se prihvati da intelektualni i pripovjedački dosezi braće Wachowski nisu nikad ni mogli ispuniti mesijansku ulogu koju su im namijenile poklonička sljedba i marketinški aparat. Možda; ali neizbježno je da će Hollywood izvući pouke iz ovog iskustva. Problem je u tome što će te pouke mahom biti porazne. Bilo bi sjajno kad bi nadahnuti autori s izvornim konceptima, bez obzira na žanr, mogli raspolagati resursima današnje produkcijske tehnologije, ali studijska logika mogla bi na neko vrijeme dokinuti ovakav pristup, podbaci li Revolutions u značajnijoj financijskoj mjeri. A alternativa će biti daljnje igranje na prokušane melodramatske karte. I tako ispada da su se na ovoj revoluciji svi opekli — i poklonici, i autori, i studijski sustav, pa čak, najvjerojatnije, i usputna publika. Budućnost po Matrixu doista nije ugodna.

Vladimir C. Sever