Pucanje maske

Pucanje maske

Zabavni iskoraci u kombinaciji s ludnicom u autu i tjeskobnim mislima glavne junakinje stopile su se u brzu protočnost zahvaljujući i glumcima, napose Nini Violić

Auto. Gužva. Mama, gledaj, imam tetovažu. Dobro, dušo, vozim. Ali, mama, gledaj! Dušo, vozim... Ali, mama... Začepi... Zvrnnn. Da? Da, znam, Zlatko, da kasnim s tekstom... Zvrnnn Čuj ne mrem sad, vozim, ma odvest ću ga, da... Zvrnn... Da, dolazim, imam prilog... Škriiiip... Šta je, debilu, daj žmigavac... Mama, pao mi je digimon, daj mi ga digni. Jel’ vidiš da vozim, jel’ vidiš? Onda zašuti! Zvrnnn. Da, mama, nahranila sam mačke, da ima ručak, ne mrem razgovarati, ma nisam bezobrazna, samo... Klik!

Auto (na sceni). Ona (ja?!).

Glavni lik crnohumornoga komada Kanibali američke spisateljice Heather Dundas koji je Mario Kovač postavio u MM centru žena je koja se našla u situaciji sličnoj iz prethodnoga poglavlja. Riječ je programskom komadu koji je dovoljno općenit da se postigne indentifikacija, no bez većih pretenzija. Dobrostojeća žena vozi u školu dvoje vlastite djece i njihove prijatelje. Njihovo urlanje i skakanje i prometna gužva u jednom trenutku postaju metaforom njezina života. Maska sabranosti i lažne vedrine počinje pucati, a ispod nje se pojavljuje biće nezadovoljno stereotipnom rutinom života, dosadnim brakom i neostvarenim snovima.

Ludnica u autu

Redatelj Mario Kovač tom je programskom tekstu pristupio s dozom zdrava cinizma i ludičke zaigranosti i čini mi se našao dobru formulu za igranje komada pa je sve djelovalo kao dječja igra na ozbiljnu temu. Autoričina aktivistička iskakanja iz glavnoga tijeka radnje u autu, gdje se nabrajaju razne statistike što govore o nepovoljnijem društvenom polužaju žene spram muškarca ili referencije na razne mislioce koji su tijekom stoljeća iskazivali kruta mišljenja o ženskom rodu Kovač pretvara u predstavu u predstavi. Glumci što igraju djecu tada iskaču iz auta i postaju školarci predavači, koji na ploči publici objašnjavaju statistiku ili karikaturalno ilustrativno igraju priredbu sa zadanom temom što su slavni muškarci rekli o ženama. Zabavni iskoraci u kombinaciji s ludnicom u autu i tjeskobnim mislima glavne junakinje stopile su se u brzu protočnost zahvaljujući i glumcima, napose Nini Violić, koja je bez suvišna psihologiziranja predočila razapeto stanje junakinje pod pritiskom i njezine strelovite prijelaze iz stanja smirenosti u eksplozije bijesa. Zrinka Cvitešić, Dora Lipovčan, Leona Paraminski i Nikša Marinović u funkciji malih čudovišta uspješno su se nosili s glumački nezahvalnom zadaćom igranja djece, karikirajući, ali nudeći potrebnu dozu infantilizma.

Gordana Ostović