Proživljenost romantičarskog lirizma

Proživljenost romantičarskog lirizma

Vezan obljetničkim očekivanjima, Lisinski, odnosno dvorana kao organizator koncerta u cijelom nizu nastojao je u svaki raspored uvrstiti po jednu hrvatsku skladbu

Premda je ugledni koncertni ciklus Subotom u Lisinskom otvorio svoju obljetničku sezonu završnim nastupom finalista dirigentskog natjecanja Lovro pl. Matačić, nastupom švicarskog orkestra Tonhalle iz Züricha pod vodstvom njihova šefa dirigenta Davida Zinmana, tjedan poslije, 18. listopada, donio pravi okus vrsnoće koju taj omiljeni koncertni niz u Zagrebu njeguje godinama. Koncertni je niz započeo izvedbom orkestralne idile Der Abend Vatroslava Lisinskog, potom je izveden popularni Koncert za violončelo i orkestar u h-molu Antonina Dvoűaka uz sudjelovanje mladoga čelista Claudija Bohórqueza, dok je u drugome dijelu večeri svirana Druga simfonija u C-duru Roberta Schumanna.

Idilična Večer

Vezan obljetničkim očekivanjima, Lisinski, odnosno dvorana kao organizator koncerta u cijelom nizu nastojao je u svaki raspored uvrstiti po jednu hrvatsku skladbu. Upravo je ponajbolji izbor za svojevrsno otvaranje sezone bila orkestralna idila Večer Vatroslava Lisinskog, čije ime dvorana s ponosom nosi. U luku kojim je vrhunski američki dirigent David Zinman zakrilio Lisinskog, a potom i Dvoűaka te Schumanna, otvarajući drukčije čitanje nasljeđa romanticizma, čini se kao da je taj dirigent, inače sklon detalju i izvornosti, upravo ustrajavajući na tome oslobodio partiture teških i gustih poteza neshvaćenih ili pogrešno tumačenih načela interpretacije glazbe 19. stoljeća.

Zinman je prije četrdeset godina prvim nastupom zadivio Europljane u Nizozemskoj, a poslije tri godine i svoje sunarodnjake u Americi. Dirigent uglednih orkestara koji je primio brojne diskografske nagrade s jednakim se žarom prihvaćao partitura suvremenika (sjetimo se samo Góreckijeve Treće simfonije, ili Protecting Veil Johna Tavenera), a odlazeći u prošlost tražio je izvornost (prve snimke Urtexta Beethovenovih simfonija!). Dirigentskom gestom kojom odražava da ga zanima samo bitno, ali to je nasreću svaki detalj partiture, David Zinman darovao je subotnjoj publici Večer istinske proživljenosti romantičarskog lirizma, koja je u kontekstu preostalih skladbi programa dobila potpuni identitet.

(Pre)poznata partitura Koncerta za violončelo u h-molu Antonina Dvoűaka u Zinmanovoj je interpretaciji savršenosti orkestralnog tkiva te uz nedojmljivo sudioništvo urugvajsko-njemačkog violončelista Claudija Bohórqueza ipak dala naslutiti neke ideale suodnosa solista i orkestra, odnosno shvaćanja punoće koncertantne partiture. Više je, ipak, oduševila pročišćenost i detaljiziranost orkestralne dionice negoli Bohórquezov interpretativni unos, bez obzira na uzorne i zanimljive referencije njegova umjetničkog životopisa, koje se nisu mogle razabrati ni u bljeđušnoj svirci Bachova stavka u dodatku.

Schumannove simfonijske partiture nisu, nažalost, standardni repertoar koji bismo češće zatekli na koncertnim podijima. Upravo discipliniran i promišljen put kojim njegove simfonije stižu na uzorne snimke koje je orkestar Tonhalle iz Züricha pripremao u danima prije zagrebačkoga nastupa darovale su tome dijelu nasljeđa romantizma punu koncentraciju vrsne interpretacije. Schumannova Druga simfonija lirskom naracijom dramatičnih akcenata, u interpretaciji Zinmanova osebujnog zanosa romanticizma potvrdila je kvalitetu odlično pripravljenog orkestra te naslutila razinu snimaka.

Orkestar Tonhalle svira uživljeno i precizno, osluškujući se međusobno poput komornih glazbenika, a jedinstvena osobnost dirigenta Davida Zinmana profilira konačni učinak u vrhunski dojmljive, žive i životne interpretacije.

Iva Lovrec Štefanović