Položen ispit

Položen ispit

Zagrebački se HNK, za razliku od Komedije u čijim je predstavama sasvim jasno koju skupinu izvođača čine pjevači, a koju plesači, odlučio na pristup bliži brodvejskom te su i pjevači aktivno plesali, što je za svaku pohvalu

Kada nacionalna operna kuća odluči postaviti brodvejski mjuzikl, tada je to potez koji jedni osuđuju, drugi hvale, a svi su puni iščekivanja. Doista, zagrebačka premijera Priče sa zapadne strane (25. listopada 2003) mogla je doživjeti sudbinu čuvene snimke Leonarda Bernsteina u kojoj su pjevali Kiri Te Kanawa, Jose Carreras i Tatiana Troyanos — po kvaliteti snimka je bila savršena, ali po tipu i načinu pjevanja uopće nije odgovarala borbama američkih uličnih bandi, slengu, modernoj verziji priče o Romeu i Juliji, a posebno ne Bernsteinovim šareno-živahnim jazz, latino i ostalim ritmovima (skladatelj je najviše problema imao s Carrerasom, koji se nikako nije uspijevao prilagoditi stilu).

Impresivan skup majstora

Na svu sreću, HNK Zagreb upregnuo je, uz vlastite, i niz domaćih i stranih snaga, čime je problem stilske adaptacije gotovo potpuno izbjegnut. Najviše se to osjetilo iza (i ispod-ispred) pozornice, gdje su predanim radom s ansamblom i solistima pozornost plijenila ova imena: dirigent Thomas Conlin, kojemu status učenika Leonarda Bernsteina te niz iznimnih nastupa na svjetskim (koncertnim i opernim) pozornicama daje najveću kompetenciju za prvu zagrebačku izvedbu Priče sa zapadne strane, češki redatelj Stanislav Moša, čija je postava Priče sa zapadne strane iz 1996. reprizirana više od petsto puta u više od jedanaest zemalja (nažalost, kako čujemo, zagrebačka izvedba neće ni izbliza doživjeti tolik broj repriza), koreograf Igor Barberić, Zagrepčanin s impresivnom inozemnom karijerom, te jednako biografski zanimljivi njemački scenograf Hans Georg Schäfer i domaća kostimografkinja Danica Dedijer-Marčić.

To su, zapravo, bili stupovi-temeljci zagrebačke premijere Priče sa zapadne strane, koji su čvrsto držali predstavu na određenoj razini kvalitete. Njima su uz rame stali već dokazani solisti, ponajprije Đ ani Stipaničev (Tony), kojemu je to bio prvi nastup pred ozbiljnom publikom u opernoj kući. No on je svoju kvalitetu odavno dokazao. Već prva pjesma Something’s Coming ostavila je publiku bez daha, a svakim sljedećim brojem Stipaničev si je priskrbio nove ovacije i brava iz gledališta. Ništa čudno, ako poznajemo ozbiljnost kojom taj pjevač pristupa svakoj novoj ulozi, savršenu kontrolu nad glazbenim materijalom koja se istodobno isprepleće sa sposobnošću otpuštanja kočnica kada je to potrebno te veliki glasovni i dinamički opseg koji već sami po sebi plijene pozornost.

Miljenka Grđan u ulozi Marije također se pokazala doraslom ulozi. Doduše, postojala je bojazan da će operni pristup zasmetati, ali Miljenka Grđan bila je dosljedna — lepršava, nježna, zaljubljena, nesretna i odlučna, upravo onakva kakva je Marija trebala biti. No još je više zasvijetlila Martina Gojčeta-Silić u ulozi Anite. Tamna boja glasa nije dovoljna za ovu ulogu — potreban je temperament, dobroćudna čangrizavost, odlučnost i očaj na kraju svega, a Gojčeta-Silić sve je to pokazala unoseći i element ozbiljnosti koji, očito, odgovara njezinu prirodnom karakteru.

Pjevači — plesači

Nešto slabiji bili su vođe protivničkih bandi, Marko Mandir kao Bernardo i Dalibor Hanzalek kao Riff. Odnosno, njih su se dvojica glasovno sasvim solidno nosila sa zadanim glazbenim materijalom, ali su u glumačkom, nepjevanom dijelu, često prelazili u glumatanje i neprirodno vikanje. Zapravo je, čini se, glumački dio bila najslabija karika u lancu. No sasvim je jasno da je pjevačima, koji su istodobno morali savladati zahtjevne plesne pokrete, glumački dio mogao biti problematičan unatoč izvrsnu prijevodu Borivoja Radakovića (preveden je samo govoreni tekst, dok su pjesme pjevane na originalnom engleskom jeziku).

Dakle, zagrebački se HNK, za razliku od Komedije u čijim je predstavama sasvim jasno koju skupinu izvođača čine pjevači, a koju plesači, odlučio na pristup bliži brodvejskom te su i pjevači aktivno plesali, što je za svaku pohvalu. Tu bismo također morali pohvaliti inventivnu koreografiju Igora Barberića, koja u mnogim potezima nadilazi standardne pokrete većine zagrebačkih koreografa.

No sâmoj je izvedbi, premda je u nju uloženo vidljivo mnogo truda, nedostajalo energije i elektriciteta (napose u sceni plesa u dvorani i izvedbi čuvene pjesme America) koje je plesačima ponudila Bernsteinova ritmovima i žanrovima bogata glazba. Za razliku od toga, scene s posvađanim protivničkim bandama frcale su od svađalačke energije na rubu tučnjave — članovi bandi, Mlažnjaci (Jetsi) i Morski psi (Sharksi), nisu se samo prijeko gledali, nego su doista ostavljali dojam mladih kokota željnih akcije pod svaku cijenu.

Treba također pohvaliti i ljude zaslužene za tehniku: osvjetljenje je funkcioniralo poput sastavnoga dijela priče, a nije bilo ni mikrofonije koja, na primjer, uporno prati svaku Komedijinu predstavu.

Položen ispit

Orkestar je posao obavio nadasve korektno, ponajprije zahvaljujući sigurnoj ruci dirigenta Conlina. Zapravo, predstava se u cjelini doimala takvom — korektno. Unatoč brojnim svijetlim trenucima (najviše mi se svidio kvintet na završetku prvoga čina, ali i niz drugih brojeva, posebice Somewhere sa Stipaničevim i Miljenkom Grđan), predstava nije nosila potreban unutarnji naboj, usprkos stalnom poigravanju emocijama koje bezglavo jure od jednog do drugog ekstrema, od uličnih svađa do ljubavi, od prijateljstva do neprijateljstva, od ljubavi do smrti. Prazan hod i nepotrebna, pa makar i na tren, zaustavljanja radnje, škode Bernsteinovoj i Robbinsovoj zamisli, ali to su greške koje je u budućnosti moguće ispraviti. U svakom slučaju, HNK je položio ispit s uspjehom boljim od očekivanog, a na kući ostaje da iskustvo poboljša, napose u smislu dojma cjeline (jer mnogi su zasebni brojevi bili odlični) te da ga prenese na mogući sljedeći sličan projekt.

Irena Paulus