Po stoti put

Po stoti put

Jesu li šablonizmi dakle moralni imperativ ili odraz lijenosti i nekreativnosti pisaca? Ili je riječ o ustupku nezahtjevnim gledateljima, kojima je lakše pratiti već viđeno?

Scena iz bilo koje američke serije: jedan od protagonista, inače beskrajni pozitivac, na tulumu se odaje alkoholu i / ili drogi. Prijatelji ga / nju nastoje spriječiti, ali on / ona se pod utjecajem lošega društva ipak odaje porocima. Taj čin opuštanja osvećuje mu / joj se još u istom nastavku — protagonist izazove automobilsku nesreću, vrijeđa društvo, spava s nepoznatom osobom ili / i čini neko kazneno djelo po izboru.

Druga scena. Božić je. Od deset ključnih likova iz serije njih pet sprema se na odlazak kući, ne bi li blagdan proslavili s obitelji. Druga polovica ili nema nikoga s kim bi mogla slaviti ili se nekada davno razočarala u Božiću te ga u potpunosti ignorira. Potonjih pet naizgled su osuđeni na samoću. Nekim čudom tijekom nastavka dođe do snježnih oluja, otkazivanja letova, napadaja solidarnosti i poplave božićnog raspoloženja, tako da pod utjecajem više sile prvih pet ipak ne odlazi kući, a preostali mijenjaju mišljenja. Čistim slučajem svi se nađu na jednom mjestu, jedan se od likova čak, također slučajno, maskira u Djeda Mraza. Pjevaju se pjesmice, pije se punč i sve razmirice, od kojih serija inače živi, padaju u zaborav.

Treća scena. U seriji, u kojoj inače dominiraju bijelci, pojavljuje se mladi crnac, obično kao novi dečko jedne od protagonistica. Ubrzo ga zli rasisti optužuju za neko nedjelo, jer je kao crnac, dakako, s jedne strane notorno sumnjiv, a s druge nepoželjan u društvu. U postupku dokazivanja nevinosti saznaje se da je taj mladić pozitivac bez premca, koji je cijeli život patio i činio dobro. Roditelji su mu poginuli dok je bio mlad, brata mu je ubila lokalna banda, završio je studij medicine (za koji se odlučio jer mu je mlađa sestra oboljela od neizlječive bolesti) i to naravno uz rad (jer je morao uzdržavati sebe i preostalih osmero braće i sestara). Ipak, nije postao ogorčen, pa čak i ne zamjera spomenutim rasistima njihove lažne optužbe, nego samo želi živjeti normalno. Protagonosti svesrdno osude rasizam i predrasude, a mladi crnac dokazuje svoju nevinost te pristojno nestane iz serije. Čemu ovo nabrajanje? Radi oprimjerivanja fenomena koji je uzeo maha u američkim serijama, fenomena šablonizama. Sve se češće radnje pojedinih nastavaka zasnivaju temelje na gotovim podlošcima, već viđenim u desecima drugih serija. Obrađuje se ista problematika, na isti klišejasti način, s istom površnom porukom.

Zašto se pisci toliko obilno koriste šablonama? Iz edukativnih razloga (kao što bi se moglo pretpostaviti u slučaju alokohola)? Radi podizanja morala društva (na što ukazuje božićna poruka)? Ili zbog američke potrebe da sami sebe uvjere kako njihov svijet možda ima poneku slabost, ali da je načelno savršen (primjer pravedna kažnjavanja rasizma)? Ali ako je tome tako, zašto onda postoji šablona prijatelja iz prošlosti. Riječ je o nekadašnjem najboljem prijatelju jednog od protagonista koji se pojavljuje bez najave, a uvlači spomenutog u nevolju, namećući mu stari stil života. U ovom slučaju nema nikakve odveć poučne poruke. Osim možda da se ljudi mijenjaju — a ta spoznaja i nije nešto revolucionarno.

Odgovor je vjerojatno mnogo banalniji. U nedostatku novih ideja jednostavnije je osloniti se na već provjerene sheme, u kojima se gledatelji lako prepoznaju i koje prihvaćaju. U redu je tu i tamo osuditi rasizam, dokle god je žrtva diskriminacije toliko savršena da se izdiže iznad svake sumnje te je dovoljno pristojna da se nakon toga izgubi iz serije. Lijepo je ubaciti prigodnu božićnu emisiju u kojoj se svi vole i slažu, dokle god to ne znači kraj svih svađa u seriji.

Jesu li šablonizmi dakle moralni imperativ ili odraz lijenosti i nekreativnosti pisaca? Ili je riječ o ustupku nezahtjevnim gledateljima, kojima je lakše pratiti već viđeno? Vjerojatno od svega pomalo. Rezultat je nažalost isti: nekreativne, naivne i klišeizirane serije koje se sve manje razlikuju jedna od druge. Tendencija: u porastu.

Domagoj Cerovac