Ples s pokretne trake

Ples s pokretne trake

Besmislen stroj postao je smislena igračka pod nogama koje su, iako ograničene, pokrenule tijelo u zanimljiva rješenja

U vrijeme neobično velika intenziteta plesnih premijera ove jeseni, pojavljuju se nova imena, a ona već poznata istupaju u nešto drukčijoj okolini. U Galeriji SC-a 22. i 23. listopada mogli smo pogledati jednog od zaista rijetkih plesača hrvatske plesne scene u vlastitoj solo predstavi. Pravdana Devlahovića zapravo stalno gledamo, mnogo pleše, pa i na televizijskim reklamama, a inače je dio tima BADco. Ta pozadina stavlja ga u kontekst specifičnog razmišljanja o plesu i specifične plesne estetike, od kakve se ni kao samostalan autor ovaj put nije odmaknuo.

Koncept je polazišna točka. S jedne točke ovaj se put figurativno i ne pomiče jer mu je inspirativni predmet bila pokretna traka za kućnu gimnastiku. Besmislen stroj postao je smislena igračka pod nogama koje su, iako ograničene, pokrenule tijelo u zanimljiva rješenja. Devlahović se na sceni kreće isključivo u rasponu jednoga koraka, u maniri hodanja po pokretnoj traci, no pojavljuje se tu sve i svašta što je bilo moguće izvesti unutar ograničenja koje si je postavio. Kratak performans koji je izveo u Galeriji pokreta na Tjednu suvremenog plesa postao je sada cjelovečernje djelo, nešto više razrađeno i varirano, pa je koji put stigao i do već poznata plesnog rječnika. Ipak, ni u jednom trenutku Devlahović si ne dopušta razvijanje u prostoru, nego koreografiju čine vrlo jasne, isprekidane rečenice nastale u borbi s korakom. Uz koncentraciju prosječna gledatelja, kojom se mogu pohvaliti, postojali su trenuci u kojima mi je bilo pomalo naporno pratiti njegovo eksperimentiranje. Ponekad je ipak možda prebrzo prekinuo tijek razvoja pokreta, a ponekad mi je bio potpuno nerazumljiv, kao i većem dijelu publike, što sam mogla zapaziti. (Možda smo mi kriva publika, ako takvo nešto postoji?!)

S hlačama i bez njih

Sprava za kućnu gimnastiku na sceni jedina supostoji uz plesača i silaskom s nje na početku predstave započinje prostor istraživanja. Tako je sve dok se na nju ponovno ne popne neposredno prije završetka, demonstrirajući svakodnevne pokrete hodanja kao kontrast svemu ostalom što smo vidjeli. Mijenjajući brzine kretanja trake, Devlahović mijenja i svoju matricu istraživanja. Bijela kutija prostora Galerije SC baš odgovara čistoći slike stvorene Devlahovićevim kretnjama. On je pak odjeven u crno s dvjema crvenim elastičnim trakicama pričvršćenim za stražnjicu. One su najprije zakopčane oko bokova, vjerojatno označujući okupiranost i ograničenje nogu, a poslije su raspuštene, oslobađajući pokret. Na kraju ih pričvršćuje za pete tako da mu spuste hlače. Tada imamo čast gledati njegovu pozadinu, ali ponovno ograničene pokrete, a ovaj put koče ga stvarne spuštene hlače. Jedna je trakica pričvršćena na prsima i djeluje poput oznake uniformiranosti, koja ga stavlja na mjesto samo jednoga u nizu, neutralna i bezlična.

Ipak, on nije neutralan, nego je prilično komičan. Kao da parodira i ismijava besmisao hodanja na mjestu pa konačno i besmisao svrhe hodanja po toj spravi. Ono će možda stražnjicu učiniti savršeno čvrstom, ali će muškarca koji se u tome svemu koprca i spotiče da bi se činio snažan i siguran razgolititi kao malena, poput dva mala prsta koja također sramežljivo hodaju kroz koreografiju. Zbog njih se sat vremena gledanja Devlahovićevih kreativnih dosjetki vezanih uz hod po pokretnoj traci ipak isplatio. Doduše, od sjajna plesača poput njega očekivala sam pomicanje u nešto novo, a ne kretnje koje sam čini se negdje već vidjela.

Jelena Mihelčić