Pirotehnički chili s mesom

Pirotehnički chili s mesom

Genijalni Johnny Depp nanovo se prometnuo u dežurna kradljivca scena. On je definitivno prevelik za ovaj osrednji film

Radni naslov filma Bilo jednom u Meksiku bio je Desperado II. A radni naslov Desperada bio je El Mariachi II. Poput dolarske trilogije Sergia Leonea, film je trebao zaokružiti Rodriguezovu trilogiju Mariachi. Kako bi to rekao Lee Van Cleef, trebalo je srediti račune. Jer, ako je El Mariachi bio Rodriguezov Za šaku dolara, onda je Desperado autorov ekvivalent Leoneova špageti-vesterna Za dolar više (s obzirom na odobreni budžet, bilo bi bolje da ga je umjesto Desperado nazvao Za par milijuna dolara više). Kad bismo nastavili ovaj niz, onda je Bilo jednom u Meksiku trebao biti njegov Dobar, loš, zao, premda naslov filma budi aluzije na Leoneovo remek-djelo Bilo jednom na Divljem zapadu. Na to nas asociraju i njegova tri caballerosa. Dobar je, dakako, Antonio Banderas. Loš je narkobos Willem Dafoe, našminkan kao reinkarnacija Charltona Hestona iz Dodira zla. A zao je korumpirani agent CIA-e, prokleto šarmantni Johnny Depp, koji udara nogama po prašini Trećega svijeta poput slučajnog turista, sve dok krvoločni psi ne nanjuše njegov miris. No, nakon što je već ispraznio sve Peckinpahove i Leoneove arhive, Rodriguezu sada više nije preostalo ništa drugo nego da citira vlastite prežvakane citate. Zato Bilo jednom u Meksiku nije klasični filmski nastavak, nego je ovdje riječ o najobičnijem ponavljanju gradiva. Bučnu i vrlo energičnu u nabrijanoj pirotehnici a la Speedy Gonzalez.

Uz romantičnog bezimenog osvetnika s raskošnim arsenalom pohranjenim u koricama od gitare, koje su postale njegov neizostavni accessoire, obvezatno gradivo obuhvaća dobro znana barskog naratora (Cheech Marin kao zamjena za odsutnoga Stevea Buscemija) i česte krupne planove Dannyja Treja i krasotice Salme Hayek, koji su dovoljan razlog da završni dio Rodriguezove trilogije ne pošaljemo k vragu, premda jedina dodirna točka s Leoneom ostaje tek naslov filma.

Male tajne brzoga Rodrigueza kriju se u ponekom simpatičnom detalju, kao bonusu za predane filmofile, poput kutije sa crtarijama Clash of the Titans, nostalgične posvete legendarnom El Presidenteu Pedru Armendarizu (što je Armendariz Junior stariji, to sve više sliči tati) ili pomalo isforsiranu ulagivanju Georgesu Franjuu (šifra: Oči bez lica). Ostatak se svodi na pirotehnički chili s mesom i ponekom simpatičnom dosjetkom. Jer, kako je to cinično i pomalo neukusno naglasio jedan talijanski gledatelj nakon premijere Rodriguezova filma na venecijanskoj Mostri, prava salma u filmu nije Hayek, nego Mickey Rourke (salma je, naime, talijanski izraz za posmrtne ostatke). Nakon tolikih plastičnih operacija, on više nije estetski uljepšan, nego mumificiran! A genijalni Johnny Depp, nanovo se prometnuo u dežurna kradljivca scena. On je definitivno prevelik za ovaj osrednji film. Što se pak tiče Banderasa, možda je bolje da u koricama nije bilo gitare. Kad njome uskoro zasvira u filmu Imagining Argentina, trebat će vam hrpa apaurina.

Dragan Rubeša